Fahira Imamović, magistrica zdravstvene njege i terapije, u Klinici za ginekologiju i akušerstvo Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (KCUS), radi 15 godina.

Na Odjeljenju porođajnih sala sa neonatologijom i puerperijem je 13, a prije devet godina imenovana je za glavnu sestru.

Čast joj je kaže biti glavna sestra i raditi sa sjajnim, usklađenim timom ljekara i medicinskih sestara, babica koji se brine da svaka majka ima siguran porod.

Da postane babica Fahira je maštala još kao djevojčica. Uvijek je, prisjeća se, željela pomagati ljudima, a pomisao da može prisustvovati i učestvovati u rađanju novog života, toliko joj se kaže, svidjela, da je odmah nakon završene osnovne škole, upisala Srednju medicinsku školu u Sarajevu.

- Želja da budem podrška majkama u njihovom sigurno najvažnijem trenutku u životu bila je ogromna i ništa je drugo nije moglo zamijeniti. Upravo to omogućio mi je poziv babice i evo sada na gotovo pola svog radnog vijeka, mogu reći da bih opet isto odlučila - prisjeća se Fahira kako je izabrala zanimanje u povodu 5. maja - Međunarodnog dana babica.

Nije vodila evidenciju, ali kaže kako je do sada pomogla da stotine beba dođu na ovaj svijet.

- Nisam brojala, ko bi to i izbrojao, ali možda će dovoljan biti podatak da sam u jednoj dežuri znala poroditi po 10 majki. Nevjerovatan je to osjećaj, bojim se da ga ne mogu opisati onako kako bi željela. Ima li išta svetije, uzvišenije nego svjedočiti rađanju novog života i pri tome majci olakšati bol. Toliko je emotivno i prelijepo gledati roditelje kako po prvi put uzimaju svoje dijete u naručje, neopisiv je to trenutak i osjećaj - govori Fahira.

No nije uvijek radosno... Postoje i tužni trenuci kada se roditeljima moraju reći i ne baš tako lijepe vijesti.

- Većina posla babice ispunjen je, i hvala Bogu što je tako, lijepim, radosnim trenucima, ali postoje i oni tužni. Razne su zdravstvene komplikacije koje se mogu javiti, a koje zahtijevaju brzu i preciznu reakciju. Najteže je kad majci morate reći da je izgubila dijete ili saopćiti dijagnozu neke teške bolesti.

Prisjeća se i pandemije COVID-19 koja će joj, kaže, ostati dugo u pamćenju.

- Bili su to teški mjeseci. Imamo covid-pozitivnu trudnicu koju porađamo u izolatoriju u Klinici. Beba je došla na svijet, ali ona ne smije imati kontakt s majkom. Bili su zabranjeni odloženo presijecanje pupčane vrpce i stavljanje bebe na grudi majke jer smo morali sačuvati novorođenče od infekcije. Majka i beba u takvim slučajevima odvajane su, a prizori na licima majki u takvim trenucima zauvijek ću pamtiti. Teško je tad bilo zadržati suze...

Zbog epidemiološke situacije budući očevi trenutno u KCUS-u ne mogu prisustvovati porodu.

Ranije su mogli, a Fahira se prisjetila i smipatičnih trenutaka iz porođajne sale.

- Često su nam očevi saradnici, još jedan čovjek u zdravstvenom timu, da tako kažem, jer su nam zaista u mnogim slučajevima pomagali. Tokom poroda cijelo vrijeme su uz buduću majku, bodre je, masiraju, dišu s njom... Čak je bilo situacija da otac presječe i pupčanu vrpcu. Vidjeli smo da se tada žena osjeća dosta sigurnije, jer je cijelo vrijeme uz nju član porodice. Ali bilo je i slučajeva kad suprug ne može podnijeti ženin bol, pa smo ga morali izvesti iz sale, a bilo je i situacija kada smo mu morali pružiti medicinsku pomoć, jer je kolabirao. Sve se dobro završi, a onda kada se, nakon nekog vremena prisjetite toga, ili ponovo sretnete te osobe, bude i smijeha, smipatičnih šala...

Fahira je sa mnogim majkama koje je porodila ostala u kontaktu. Danas su, kaže, "njene prve bebe, koje je porodila" tinejdžeri. Sa majkama se sretne u gradu, prodavnici, prepoznaju je, jave se, srdačno ispričaju...

- Pun ih je grad, sve su to moja divna djeca. Sa nekima sam i u kontaktu, kao sa jednim dječakom koji se za Bajram ili Dan žena uvijek javi, čestita, donese ružu. Često kaže: "majka me rodila, ali me je teta Fahira porodila". To se ne zaboravlja i čini me da budem još bolja babica, i ne samo ja, nego cijeli naš tim na Klinici. Otkrit ću vam nešto, kad krene porod, u blizini nema nikoga da sjedi, svi su oko žene. Ponekad pacijentica kaže: "ne znam bilo ih je 10, 15 oko mene", pa se prepadnu, jer misle da nešto nije u redu, a nekad im je i neprijatno od tolikog broja zdravstvenog tima. Međutim, nemoguće je biti u ovakvom timu i sjediti negdje sa strane, a porod kreće. Zato se mi svi okupimo oko pacijentice i svi doslovno uglas navijamo za porod - ispričala je Fahira Imamović.