Bosna i Hercegovina je zemlja čiji gradovi imaju jedno ili nijedno lutkarsko, dnosno pozorište za mlade, gdje se razvija dječija mašta, uče prve "lekcije" o bontonu, drugarstvu, domovini, društvu, prirodi...

Nekada je svako naselje imalo Dom kulture ili Centar za kulturu gdje bi se dešavala umjetnička čarolija, što u posljednje vrijeme nije slučaj, a posebno su Domovi kulture zanemareni i vrlo često pretvoreni u dvorane za političke mitinge, odnosno centre okupljanja tokom predizbornih kampanja.

I glavni grad BiH Sarajevo posjeduje jedno Pozorište mladih i dva do tri Centra kulture, od kojih su dva aktivna, kao i jedan Festival dječije umjetnosti (FEDU), koji već 10 godina pokušava nadomjestiti djeci radost i veselje koje im umjetnost daje. Za njih igraju ozbiljne teatarske trupe iz BiH i regiona, a predstave su besplatne. Ali četiri do pet dana festivala, 10 do 12 predstava jednom godišnje ne mogu učiniti čudo - pružiti djeci i roditeljima kvalitetno zajedničko vrijeme daleko od mobitela, kompjutera, televizora, igrica, stresova...

Poznata umjetnica i autorica teatarskih predstava, selektorica takmičarskog programa FEDU-a Indira Kučuk Sorguč i članica žirija Suada Ahmetašević, cijenjena glumica u penziji, nekada uposlenica Pozorišta mladih Sarajevo, za Faktor su govorile o predstavama, važnosti poruka koje one nose, o roditeljstvu, dječijoj igri, odrastanju, važnosti festivala...

Poslale su važne poruke koje se tiču svih nas. 

Na FEDU festivalu koji je počeo 3. maja mala i velika publika do sada je imala priliku pogledati tri predstave - "Crno jagnje", "Maca papučarica" i "Zašto ih nije briga". Do kraja festivala ostala su još dva dana i pet sjajnih i besplatnih predstava koje se u različitim terminima izvode u Pozorištu mladih Sarajevo.

- Svake godine sve je zahtjevnije i zahtjevnije odabrati predstave jer se sve više prijavljuje pozorišnih trupa iz cijele regije. FEDU je prije svega internacionalni sa gostima i izvan regije, ali regionalni u smislu selekcije - takmičarskog teatarskog programa.

Ove godine imali smo 21 teatar koji se prijavio, a 26 predstava jer su se neki prijavili sa po dvije predstave. Uvijek je izbor i selekciju teško napraviti, ali sam se vodila time da to bude jedna raznovrsnost, da ne bude jedna linija, jedan smijer, da bude više žanrovska, dakle da imamo od dramskih, lutkarskih, kombiniranih, multimedijalnih, muzičkih predstava.

Istrajala sam u tom smislu da dobijemo što šarenije, da bi mogla naša djeca, naša publika da vidi i neke druge estetike, jer ono što oni uglavnom mogu da vide tokom godine je ono što producira Pozorište mladih u Sarajevu. Ali pošto je festival jedna takva manifestacija koja ustvari treba da dovede nešto novo, da nam pokaže kakvi su to pokušaji izvan BiH, kojim se temama bave, mi smo se odlučili da to bude ansambl predstave do onih koje su duodrame, do lutkarskih, kombinovanih.

Imamo predstave koje se bave temama ekologije, temama o svjesnosti o zagađenju, bave se temama različitosti, temama kako približiti djeci kulturu ponašanja što je jako važno, bontonu, sukob generacija. Ima puno tema iz čije bajkovitosti izlazi čitav taj spektar esencijalnih vrijednosti koja djeca u moralnom smislu treba da slijede, do današnjih tema za djecu koja su malo starija. To su djeca 11-12 godina i predstave za njih govore kako da se nose sa tragedijom, kako da se nose sa neuspjeghom komunikacije sa svojim vršnjacima, sa svojom strukturom ličnosti - pojasnila je Kučuk Sorguč.

Predstave koje je odabrala zasnovane su na jednostavnom konceptu, razumljivom djeci, kako bi poruka bila "ispričana na jedan fin i ležeran, a isto tako i normalno dramski seriozan način tamo gdje treba".

Na Festivalu se dodjeljuje više nagrada - grand prix festivala - Aidin maslačak za najbolju predstavu, nagrada za najboljeg reditelja / rediteljicu, glumca / glumicu, za scenografiju, kostimografiju i vizuelne efekte. Publika dodjeljuje nagradu najjači aplauz.

Festival je već sa prvim predstavama odgovorio na ono što mu je zadaća - da zabavi, da edukuje, i obrazuje. A ono što je najvažnije, postigao je interakciju - djeca sve vrijeme učestvuju u predstavama. Osim za djecu, predstave su pune poruka za roditelje poput predstave "Maca papučarica" koja govori o sukobu generacija, podsjeća roditelje da su i oni nekada bili djeca i poziva ih da se ponovo igraju.

Indira i Suada odgovorile su da li teatar može riješti naše probleme jer smo društvo kojim vlada strah, odnosno, koliko i šta teatar može popraviti u jednom društvu.

- Teško da teatar može išta promijeniti. Teatar ne može utjecati na generalnu promjenu društva, ali može utjecati pojedinačno na one koji dolaze sa svjesnošću u teatar, da teatar liječi, da djeluje terapeutski, da djeluje pedagoški, da djeluje socijalno proaktivno, da djeluje dakle na mlađu populaciju kroz imaginaciju i pružanje odgovore na neka pitanja. Dakle ne treba teatru neku vrijednost Boga dati i apsoluta da može da transformira društvo i svijest cjelokuponog društva, a bh. društvo je na jednoj prelaznoj fazi.

Moramo razumjeti da je to postratno, postraumatizirano društvo koje nosi čitav niz socijalnih posljedica kroz političko ustrojstvo, kroz ekonomski jedan novi trend materijalizma koji je ušao u sve pore društva, kroz siromašnu jednu ekonomiju koja se pokušava pokazati bogatom, lažno se dakle predstavlja kao što se predstavljaju naši ljudi i pojedinci, ali i naša politika lažno. I mi zapravo živimo bolje rečeno u jednom falsificiranom društvu. Nije toliko toksirano koliko je ono falsificirano. Historija nam je falsificirana.

Nedavna prošlost nam je falsificirana, živimo neke lažne živote, bježimo od stvarnosti, kao noj zabijamo glavu u pijesak, zato roditelji pokušavaju na površnoj osnovi dati i priuštiti sve, jer nemaju vremena za dubinsko bavljenje dječijim malim glavicama koje puno traže. Jer današnja djeca nisu djeca od prije 50 godina. Sada djeca dobiju informaciju željenu i neželjenu odmha. Prema tome sa njima se mora ozbiljno baviti kako roditelji, tako škola, okruženje, tako i mi koji se bavimo teatrom, filmom, umjetnošću općenito. Mi smo ustvari medij. Prva jedna brana od tih neželjenih sadržaja. Ali i edukatori za željene sadržaje - govori Kučuk Sorguč.

Ističe da društvo koje ne ulaže u mlade, nije društvo kojem mladi trebaju.

- Prema tome, tom društvu sadašnjih političkih elita koje smatraju da će vječno da vladaju našim glavama, našim snovima, našim životima, znači njima ne trebaju mladi - dodaje.

Suada napominje da nam je potrebno više institucija kulture koje bi poput Pozorišta mladih bavilo se djecom.

- Dobrinja, Ilidža, Općina Novi Grad, oni bi trebali imati neko pozorište. Mi i ono što smo imali Domova kulture, Centara za kulturu ili smo srušili kao građevine i napravili zgrade, napravili poslovne prostore. U Pozorištu mladih najmanje nam dolaze ove najbliže škole, dođu Breza, Visoko. Ja mislim da nije dovoljno i mislim da treba da ima više kulturnih centara za djecu i da djeca ne moraju plaćati, jer sada kad radi se sa djecom, svako dijete mora da plati, čak i ako je gost u nekoj predstavi, moraju roditelji da kupe kostim.

Sjećam se da je prva moja predstava bila kada sam imala četiri godine. Dobivala sam honorar kada sam imala četiri godine. Direktorica Dragica donosila je plavu kovertu, a sada roditelji moraju da plaćaju časove glume, časove sporta i presretni su ako dijete uskoči u neku predstavu da igra. Ništa im ne poklone, ali su presretni da su tu.

Mislim da su predstave kada sam ja bila dijete, da su bile mnogo bogatije nego sada - i kostimi i kostimografija, scenografija. Nekako je bilo više novaca za kulturu nego danas. I nedovoljno je jedno pozorište jer je lutkarsko pozorište maltene izgubljeno. Nema odvojene lutkarske i dramske scene - govori Suada.

Roditelje poziva da dođu u pozorište na bajke, da se vrate u djetinjstvo, jer će se samo tako riješiti stresa.