Download-ujte našu aplikaciju

22:00 / 08.11.17

Alija Ibrović od kovača do orijentaliste: Zanat počeo učiti po kazni

Kako bi od svoje kuće stigao na kovački zanat tri godine se na voz od Bistrika do Čengić Vile kačio Alija Ibrović.

Alija Ibrović FOTO: FAKTOR.BA
Alija Ibrović FOTO: FAKTOR.BA

Zanat je učio kod majstora Midhata Mide Jabučara na Darivi.

- Pola godine sam učio teoriju u školi u Buča Potoku, a pola godine sam išao na praksu pa čak i vikendima i tako tri godine. Hvatao sam vozove kroz cijeli život pa sam se kačio i na voz Bistrik – Čengić Vila i tu sam iskakao na snijeg, pa odatle pješke do Buča Potoka – priča Ibrović.

Zanat je, kaže, počeo učiti po kazni, a kasnije se to pretvorilo u nagradu zbog iskustva i poznanstava koje je stjecao.

- U osnovnoj školi sam dobio nagradu za rad iz likovnog i trebao sam putovati u Ameriku, međutim, moj nastavnik me o tome nije obavijestio te je umjesto mene poslao nekog drugog.

Ja sam kasnije saznao za to i tako ljut otišao sam da zapalim školu. Otišao sam sa šibicom, ušao u učionicu gdje su se odražavali časovi tehničkog odgoja. Ali pomisao na roditelje, Boga, pa i kaznu, šibica mi je ostala u džepu. Ja sam od nevolje uzeo stegu, mali željezni šarafluk i donio ga kući. I danas ga imam kod sebe. On mi je stega kroz cijeli život – prvi put iznosi svoju tajnu Ibrović u razgovoru za Faktor.

Nedugo nakon toga imao je popravni u osmom razredu osnovne škole i za kaznu morao je upisati kovački zanat. Bio je vrijedan i marljiv, između ostalog, pravio je tokarske noževe koje i danas ima. A, kako se sjeća, već od 1968. godine taj zanat se nije izučavao u školi, te je, ističe Ibrović, on jedan od posljednjih učenika koji je učio kovački zanat.

Kaže da je i tokom njegovog školovanja bilo samo nekoliko poznatih kovača.

- Na Skenderiji je bio Pastulović koji je radio i kovane ograde, a posebno je bio poznat po gelenderima i baglamama te drugoj kovačkoj bravariji. Bio je kovač i na kraju Bravadžiluka, a do kraja mog izučavanja zanata to je pretvoreno u kafanu. Radio je i kovač na Vratniku koji se nije javno bavio time i na Darivi je bio moj majstor sa starom radnjom, drvenom, od daski, bez plafona i zemljom na podu, sjećam se stalnog propuha – kaže Ibrović.

Razvoj tehnologije učinio je svoje pa kovački zanat nije stigao vrijeme koje je nadolazilo.

- Držali su se kovači starih proizvoda čija je upotreba bila sve manja pa nisu ni opstali. Nebriga društva je dovela do toga da se ne očuvaju zanati, ne u smislu masovnosti već u smislu očuvanja tradicije sa jedne strane i atrakcije sa druge strane za turiste i posjetioce.

Mi danas nismo svjesni da kao društvo trebamo subvenciju za one koji su kao ruže mirisne koje privlače turiste i onda možemo govoriti o tradiciji, o svom porijeklu – navodi sagovornik.

Radili su dosta kovanih predmeta za građevinska preduzeća, zatim za automobile, naročito teretna vozila, raskivali su i bakar, pravile su se hašerme, baglame za ibrike i džugume, te bezbroj drugih zanimljivih proizvoda.

- Imao sam ambicije da se time bavim i dalje, ali radio sam samo kao amater. Za kovačkim zanatom sam osjetio žal naročito u Saburinoj kući, za mandalima, za halkama, demirima jer nisam očuvao tehnike kojima se to može proizvesti, ne za masovnu proizvodnju već da se autentičan proizvod na takvom jednom objektu onovremenom tehnikom može staviti u funkciju. Danas u Sarajevu nema kovača, barem ne onih koji rade po starim metodama i tehnikama – ističe Ibrović.

Nakon zanata Ibrović se zaposlio u tvornici žice, radio je u tri smjene što mu je bilo naporno i što mu je dalo razlog da odluči da se školuje dalje, te je upisao Orijentalistiku na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

Taj poziv pružio mu je priliku da putuje po svijetu, a u penziju je otišao kao uposlenik Općine Stari Grad.