Download-ujte našu aplikaciju

19:56 / 12.11.17

Edina Bilajac: Od logorašice u Trnopolju do sindikalca u Helsinkiju

Prijedorčanka Edina Bilajac aktivistkinja je u nevladinim organizacijama koje se bave ljudskim pravima, pravima azilanata i ljudi bez dozvole boravka u Finskoj. Radi kao medicinska sestra i studira političke nauke. Stalni je sudski tumač za bosanski, hrvatski i srpski jezik. Prošle godine ju je Sindikat medicinskih radnika proglasio najboljom medicinskom sestrom u Finskoj.

Od početka maja do kraja oktobra 1992. godine s područja općine Prijedor protjerana je gotovo cjelokupna nesrpska populacija. Njih više od 50 hiljada bili su Bošnjaci. Najveći dio prognanih rasut je danas širom svijeta. Brutalni rastanak s rodnom grudom značio je novi početak negdje drugdje. Prve prognaničke godine svima su bile teške. Međutim, 25 godina nakon genocida u Prijedoru, najveći broj prognanih danas uspravno korača, niže pobjede i bilježi male i velike uspjehe u biznisu, sportu ili kulturi, piše Stav.

Oko 3.500 Bošnjaka danas živi u Finskoj, zemlji u kojoj se govori jezikom prilično teškim u odnosu na strane jezike na koje se naviklo bosansko uho. Raspoređeni su u gradovima Helsinki, Turku, Närpes i Tampere, u kojima postoji organiziran vjerski i kulturni život bošnjačke zajednice, uspješno integrirane u finsko društvo. Edina Bilajac, rođena u prijedorskoj mjesnoj zajednici Rizvanovići, jedna je od takvih.

Sloboda na Vlašiću

Iako je godinama na sjeveru Evrope, Edinu još uvijek muči nostalgija za Prijedorom. Nedostaje joj, kaže, mnogo toga, njena mahala, nenajavljen odlazak u svaku kuću, bez zakazivanja termina u komšiluku kao danas. Njezino odrastanje, priča Edina za Stav, vezano je za život radničke porodice koja je čuvala svoj način života isprepleten bosanskim običajima i, kako kaže, ipak, “skrivanim islamom”. Svega nekoliko dana prije nego je nasilno instalirana srpska vlast u Prijedoru, Edina je napunila 16 godina.

- Moji roditelji su bili obični građani, radnička klasa. Otac je bio zidar, mati šnajderica. Svaki im je dinar bio halal. Odgajali su me u uvjerenju da su zdravlje, poštenje i ljubav najvažnije stvari na svijetu. Živjeli smo skromno, ali smo bili najbogatiji na svijetu. Znate, da nije bilo ovog temelja satkanog od ljubavi i mudrosti koju nam je okruženje pružalo, ne bismo mi ni opstali – kaže Edina.

Nakon što je prijedorski SDS nasilno preuzeo vlast, situacija se u gradu dramatizirala.

- Znam da je otac tih dana lomio prste i, kad bi bilo struje, neprestano slušao radio i hvatao stanice, a mama samo plakala i molila Boga da nas ne muče. Samo zahvaljujući organizaciji života, preživljavali smo u izolaciji sljedećih nekoliko mjeseci – prisjeća se.

Još uvijek, kaže, osjeća se obilježenom bijelom trakom i osjećajem gubitka prava na život. U ponedjeljak, 20. jula 1992. godine, počela je najmasovnija akcija etničkog čišćenja zabilježena u Bosanskoj krajini. Tog dana srpske vojne i policijske snage započele su masakr u šest bošnjačkih i mjesnoj zajednici Briševo, nastanjenoj hrvatskom populacijom. Ubijeno je ili je nestalo gotovo 1.800 civila. Ostalih 11 hiljada deportirano je u neki od prijedorskih koncentracionih logora.

- Gledala sam kako srpski vojnici s prozora kuće mog daidže ubijaju njega i njegovog komšiju koji mi je također bio rođak. Pored mene je sjedila moja tetična sa svojom devetomjesečnom kćerkom u naručju – govori Edina.

Ona je tog dana ostala bez dvojice daidža, tetka, dva daidžića, tri tetića i desetina daljih rođaka, komšija i školskih drugova koji su još uvijek bili djeca.

- Moj je otac odveden u logor Omarska. Boravio je u zloglasnoj ‘Bijeloj kući’. Naše su kuće opljačkane i spaljene. Mamu, brata i mene deportirali su u logor Trnopolje. Doslovce smo tog dana gazili preko mrtvih – kaže Bilajac.

Boravak u logoru joj je, govori nam, priča za sebe. Detalji koji su joj još uvijek teško pojmljivi, a kamoli opisivi.

- Od ispitivanja za mog amidžića do susreta s bivšim školskim drugom koji nosi uniformu. Svakodnevna glad i strah popraćeni samo s jednom mišlju: da me ne muče, da me ubiju metkom, da mi smrt bude lahka… O tome da će se moj život nastaviti nisam ni pomišljala.

U jednom od konvoja za deportaciju, pod pratnjom prijedorskog Crvenog krsta, Edina će s porodicom biti prognana na planinu Vlašić, odakle će se pješice, kroz minirane linije razgraničenja, konačno dokopati slobode u rukama vojnika Armije BiH.

- I taj je konvoj priča za sebe, a poznata svim mojim sugrađanima koji su deportirani istom rutom. Ta vika srpskih vojnika, neprestana potraga za novcem i zlatom, prijetnje da će, ukoliko novca i zlata ne bude, ubiti to ili to dijete, nisu davali nadu da ćemo preživjeti. Mi smo i tada mislili da ćemo završiti u nekoj jami – prisjeća se.

Od Španije do sjevera

Porodica Bilajac provela je u Travniku nepuna tri mjeseca. Kako bi lakše dobili dokumente prijeko potrebne za odlazak negdje u bijeli svijet, odlučili su da se prebace do Posušja.

- Tek početkom decembra otišli smo iz BiH. I zamisli, otišli smo u Španiju - priča nam.

Mjesecima nije znala šta se dogodilo s ocem. Kroz suze priča da su, svjesni onog što se dešava, pretpostavljali da ni on nije preživio.

- Javio se iz Karlovca rodici u Sloveniji koja je bila u kontaktu s nama. Preživio je i Omarsku i Trnopolje i našao se u konvoju spašenih.

Tokom razgovora u Karlovcu, koji je preživjelim logorašima organizirao UNHCR, ponuđena mu je rehabilitacija i organizirani odlazak u neku od “trećih zemalja” i spajanje s porodicom. Muharem Bilajac kazao je da bi volio da ide u zemlju u kojoj će njegova djeca biti sigurna i u kojoj će moći da se školuju. Spojili su se u Finskoj u februaru 1993. godine. Bio je to susret od kojeg se srce cijepa…

Prve godine života u Finskoj, priča nam Edina, bile su mučne i teške. S jedne strane, u Bosni je i dalje bjesnio rat, a s druge činjenica da o sudbini velikog broja bliskih ljudi i dalje nisu znali ništa. Svakodnevne loše vijesti razarale su joj utrobu u nekoj hladnoj zemlji daleko od Bosne na krajnjem sjeveru evropskog kontinenta.

- Tegoba je bila veća jer sam morala nastaviti živjeti nekim normalnim životom. A kako!? Prvo učenje teškog finskog jezika, a onda za mene i roditelje potpuno nova kultura, novi ljudi. Plakala sam – kaže Edina.

Ipak je uspjela nastaviti prekinuto školovanje u srednjoj školi, a potom i na koledžu. Poslije nastave bi i radila. Roditelji dugo nisu izdržali. Teško narušenog zdravlja, prvo će “preseliti” otac, a nepunu godinu dana kasnije i majka Tehvida. Gubitak roditelja bit će najbolniji udarac od kojeg će se ona i brat Nedžad teško oporaviti.

- Finska je sređena zemlja. Postoje programi koji su za naše bosanske prilike nepojmljivi, prijeko potrebni, a koji vam jednostavno ne dopuštaju da padnete na dno. Dugo nisam bila spremna da prihvatim te aranžmane, ali sam bila poslušan građanin. Koliko god sam se trudila da ostanem po strani i ne budem aktivna, životni putevi i ljudi koje sam upoznavala nudili su mi nove izazove – govori ova Prijedorčanka.

Aktivista u Finskoj

Već je dugi niz godina Edina aktivistkinja u nevladinim organizacijama koje se bave ljudskim pravima, pravima azilanata i ljudi bez dozvole boravka u Finskoj. Zna, kaže, kako je biti izbjeglica. Kroz razne umjetničke projekte u Nacionalnom teatru u Finskoj, trudi se razbijati predrasude.

Danas radi kao medicinska sestra i studira političke nauke. Stalni je sudski tumač za bosanski, hrvatski i srpski jezik. Prošle godine ju je Sindikat medicinskih radnika proglasio najboljom medicinskom sestrom u Finskoj.

- Mislila sam da me poslije Amnesty nagrade za mir neće ništa tako dirnuti - ponosno će Edina.

Prva je Bošnjakinja u ovoj zemlji počašćena članstvom u predsjedništvu državnog Sindikata medicinskih radnika. Od novembra prošle godine aktivna je i u politici. Dvije velike stranke u Finskoj ponudile su joj kandidaturu na njihovim listama na općinskim izborima. Edina je, kaže, izabrala treću.

- Nakon općinskih izbora, dobila sam povjerenstvo u Vijeću za osobe s invaliditetom u Helsinkiju kao predstavnik Lijeve alijanse. Osim toga, izabrana sam u nekoliko radnih grupa. Primjera radi, grupi koja se bori protiv mobinga na radnom mjestu – kaže.

Članica je predsjedništva Lijeve alijanse Helsinkija, zadužena za organiziranje seminara te kontakte s medijima. Raduje se, kaže, svojim svakodnevnim malim pobjedama.

- Recimo, zaustavljanje deportacije nesretnih azilanata ili neke promjene malih odluka u općini koje značajno djeluju na život običnog čovjeka, zbog čega nerijetko imam i određenih problema, posebno s desničarskim grupama u Helsinkiju - pojašnjava Edina.

Planova za budućnost ima, kako sama kaže, ako zdravlje posluži i dragi Bog da.

- Želim da okončam studij političkih nauka. Iduće godine u oktobru trebalo bi doći do pokrajinskih izbora u Finskoj. Namjeravam se kandidirati za pokrajinu Nova zemlja, u južnom dijelu Finske. Vrijeme će pokazati koliko ću uspjeti, ali to bi svakako bio korak naprijed za sve naše ljude ovdje.

Prekid veza s Bosnom i Hercegovinom Edini je nepojmljiv. Značilo bi joj, kaže nam, isto kao kad bi prekinula vezu sa samom sobom.

- Volim se sasvim dovoljno da to nikada ne bih uradila. Najmanje tri do četiri puta godišnje sam u domovini. Ponekad je to period od pet sedmica, a ponekad dan ili dva, samo da popijem kahvu s rajom na Čaršiji ili osjetim zrak bosanske planine. Stalno pričam o Bosni i nastojim njene prirodne ljepote i potencijale pokazati ljudima ovdje. Svaki Finac kojeg sam nagovorila da je posjeti vraćao bi se s istom mišlju i željom da u Bosnu ode opet. Na to sam posebno ponosna - ističe Edina.

I politički i kao aktivistkinja, govori nam, ukazuje na stanje u našoj zemlji i čuva uspomene na najcrnje dane historije Bošnjaka, upozoravajući i same Fince na moguće događaje kad, kako kaže, fašizam zaurla.

- Nastojim da se te naše strahote ne zaborave. Ljudi ranije nisu puno znali, ali danas se bosanska patnja ukazuje kao lekcija budućim generacijama ove zemlje. Znate, kad nekom Fincu kažem da sam bila u koncentracijskom logoru u Evropi, onda to nije više samo moja priča nego i njihova, jer je neko njihov preživio te strahote. Moji prijatelji to dožive osobno. Tako mi kažu. Bosna i Hercegovina i Bošnjaci nisu više nepoznanica ovdje. To mi je najbitnije – kaže na kraju razgovora.

Izvor: Stav