Download-ujte našu aplikaciju

17:33 / 28.10.16

Fra Petar Perica Vidić: Materijalno me ne zanima, važnije je pomoći drugome

Meni, pogotovo u ovim godinama, ne treba ništa, osim ako trebam kupiti neki lijek. Cipele, odjeću i obuću nisam kupio godinama. Hrana mi je osigurana, smještaj također. Prodam slike i podijelim novac onome kome je potrebniji

Razgovarao: Samir KARIĆ

Perica Vidić (78), rođen je u Sarajevu i od djetinjstva se bavi slikarstvom. Predavao je likovnu umjetnost, a kasnije i historiju umjetnosti. U svojoj franjevačkoj zajednici Bosni Srebrenoj vršio je mnoge dužnosti, a najviše vremena proveo odgajajući mlade franjevce.

Član je Akademije nauka i umjetnosti BiH, predsjednik Matice Hrvatske u Sarajevu, a do sada je imao oko 100 samostalnih izložbi. Jedna od njih je u utorak otvorena u Tuzli, gdje je i izdvojio vrijeme za kratki intervju za naš list.

FAKTOR: Gospodine Vidiću, iza Vas su godine vrijednog rada i oko 3.500 slika. Hoće li ih biti još i šta Vas inspirira u tome?

VIDIĆ: Pitanje da li ću i dalje slikati ovisi o mom zdravlju. Ali ako neko ima neku ljubav, onda daje tu ljubav do smrti. Dokle god mognem slikati, to ću činiti. Činjenica je da imam i drugih obaveza. Predsjednik sam Matice Hrvatske u Sarajevu već 16 godina, aktivan sam i u Napretku, ali i Akademiji nauka i umjetnosti BiH, gdje obavljam dužnost sekretara Odjeljenja umjetnosti. Također, aktivan sam i u Hrvatskom društvu za znanost i umjetnost, gdje sam dopredsjednik više od 20 godina, a imam i obaveza u kući osim što slikam i radim. Trenutno imam i izložbu u Sarajevu. U posljednje vrijeme slikam i akrilikom, uljem i pastelom. Normalno da sam slikao i akvarelom i temperama i još nekim drugim bojama, ali sada dominantno slikam ovim bojama. Uživam da slikam uljanim bojama, jer su dugotrajne.

FAKTOR: Poklonili ste 1.000 slika, a isto toliko prodali i novac donirali onima kojima je pomoć potrebna. Koliko je važno da umjetnici na takav način promoviraju humanost i pomažu drugim ljudima?

VIDIĆ: Redovnik sam, fratar. Meni, pogotovo u ovim godinama, ne treba ništa, osim ako trebam kupiti neki lijek. Cipele, odjeću i obuću nisam kupio godinama, meni to nije potrebno. Hrana mi je osigurana, smještaj također. Naslikam i prodam te slike, a mnogo je onih kojima je potrebna pomoć. Vrlo rado novac dajem studentima, bilo za redovni studij, njihove magistarske ili doktorske radove, ali i bolesnima, slabima, penzionerima...

FAKTOR: Priznat ćete da je danas rijetkost u Bosni i Hercegovini da neko, poput Vas, kaže da ga materijalno ne zanima!?

VIDIĆ: Ponavljam, mene uopće materijalno ne zanima. Možda ćete me krivo shvatiti ili će me neko drugi krivo shvatiti, ali kada bih sad imao milion maraka kod sebe, podijelio bih ih u roku od 10-15 dana do posljednje marke. Meni je važnije dati 5.000 ili 10.000 nekome kome je to potrebno, pa makar to bio posljednji novac koji imam. To mi nije nikakav problem. To je kao da sam nekome dao pet maraka.

FAKTOR: Tokom agresije na našu zemlju bili ste u Sarajevu, a 1993. godine organizirali i izložbe pod opsadom. U jednom intervjuu kazali ste da nam je bilo bolje 1996. nego danas. Zbog čega ste to kazali?

VIDIĆ: To ću uvijek reći. Bilo je više međusobnog razumijevanja i više ljubavi. Danas su narodi podijeljeni. Često čujem "on je naš, ona je naša". Tokom prvih poratnih godina toga je bilo manje, bilo je manje nejednakosti. Danas imamo milionere, ali i penzionere koji žive od 300 maraka. Kako će on sa tih 300 maraka plaćati režijske troškove, trošiti na hranu i plaćati lijekove? Toga je ranije manje bilo! Danas je sve veća podjela, sve manje razumijevanja i pomaganja jednih drugima. Mnogi se ne slažu i da je prije rata bilo više pravde i jednakosti, više ljubavi i manje problema kakvih danas imamo?

FAKTOR: Radili te s mladima. Šta treba uraditi da manje bude ovoga "on je naš, ona je naša" i da se poprave međuljudski odnosi?

VIDIĆ: Radio sam sa mladim ljudima, što mi je neobično drago. Više od 35 godina predavao sam u našoj Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji. Od toga nema ništa ljepše. Ali uvijek očekujem od starijih da daju primjer mladima. Da ne žive za sebe, nego za mladost. Nema ništa ljepše nego kad učinimo dobro djelo. Zamislite, kada nekom studentu, koji treba napustiti studij zbog finansijske situacije, pomognete i omogućite da nastavi i sutra postane ljekar, inženjer, profesor... Ima li veće radosti u duši nego nešto tako lijepo učiniti? Mnogi ljudi toga danas nemaju, postali smo egoisti. Nema altruizma kao što je nekada bilo, nema nekadašnje skromnosti. Čovjek što više stječe, sve više teži da bude još bogatiji, a ne misli na druge.

(Faktor.ba)