Download-ujte našu aplikaciju

09:23 / 13.07.17

HDZ-ove obmane i ucjene: Ako se Belgija nije raspala, neće ni BiH

Autor: Nedim Pobrić

Kada bi se, primjera radi, Valoncima u Belgiji dogodilo ono što se dogodilo Hrvatima u BiH, Belgija bi se raspala.

Božo Ljubić i Dragan Čović, "žrtve" višegodišnje majorizacije Hrvata u BiH
Božo Ljubić i Dragan Čović, "žrtve" višegodišnje majorizacije Hrvata u BiH

Ovu tezu, kao ultimativni argument koji ide u prilog tezama o nekompatibilnosti postojećeg političkog sistema u BiH sa evropskim demokratskim standardima, hrvatski zvaničnici i njima bliski mediji u BiH koriste već godinama. Da postojeći sistem, te izborno zakonodavstvo kao integralni dio tog sistema, zaista nisu usklađeni sa evropskim standardima, potvrđuju i presude Evropskog suda za ljudska prava, ali ne u kontekstu u kojem to nastoje predstaviti pojedine političke strukture koje sebe nazivaju isključivim tumačima interesa hrvatskog nacionalnog korpusa.

Postojeći Izborni zakon i Ustav BiH jeste diskriminirajući, ali, sudeći prema presudama Suda u Strazburu, ne prema Hrvatima. Da teze o nejednakopravnom položaju Hrvata u odnosu na Bošnjake u Federaciji BiH zaista imaju racionalno uporište, one bi već davno bile verificirane pred tom pravosudnom institucijom.

Razlike između BiH i Belgije

Prije nego što se osvrnemo na upitnost vjerodostojnosti izjave bivšeg predsjednika Evropske narodne stranke Wilfrieda Martensa, koji je, navodno, na pitanje tadašnjeg hrvatskog europarlamentarca Davora Ive Stiera o tome šta bi se dogodilo s Belgijom kada bi Flamanci nametnuli manje brojnim Valoncima političke predstavnike u vlasti, odgovorio sa "Belgija bi se raspala", bitno je ukazati na objektivne prepreke u povlačenju paralele između BiH i Belgije.

Prije svega, postojeća teritorijalna zastupljenost tri nacije unutar Belgije (Flamanci, Valonci i Nijemci) nije definirana konceptom etničkog čišćenja, kao što je to slučaj u BiH. Dretelj, Heliodrom, Koštana bolnica, Ahmići, Srebrenica, Omarska ili Keraterm nisu lokacije koje su odredile brojnost i teritorijalnu zastupljenost Flamanaca ili Valonaca, već nacionalnih skupina u BiH. Etničke skupine u našoj zemlji, za razliku od Belgije, pa čak i nakon ratnih dešavanja, nisu grupirane na etnički jednoobraznim teritorijama, već su disperzirane po cijeloj teritoriji države.

Etnička karta Belgije

Razlike između nacionalnih skupina u našoj zemlji nisu tako izražene kao razlike između nacionalnih skupina u Belgiji. Činjenica da koriste ne samo nominalno različite jezike predstavlja nezanemariv izazov u funkcionalnosti belgijskog političkog i društvenog sistema. S druge strane, u BiH se, uprkos svim jezičkim vratolomijama Ive Mire Jovića, savršeno razumijemo.

Ako već BiH teži evropskim demokratskim standardima, slijeđenje Belgije, koja baš ne važi za najsvjetliji primjer funkcionalne države u tom smislu, nije pristup koji će nas tako brzo odvesti u Evropsku uniju. Podsjećamo da upravo Belgija drži neslavni svjetski rekord u bezuspješnom konstituiranju vlasti, koje je nakon izbora 2010. godine trajalo čak 541 dan.

"Platformaške vlade" u Belgiji

No, vratimo se početnoj tezi da bi se Belgija raspala kada bi Flamanci nametnuli manje brojnim Valoncima političke predstavnike u vlasti.

Posljednji savezni i regionalni izbori u Belgiji su održani 25. maja 2014. godine. Pregovori o sastavu nove Vlade su trajali gotovo pet mjeseci, da bi u konačnici dogovor postigle četiri stranke: Nova flamanska alijansa (N-VA), Kršćanski demokrati i Flamanci (CD&V), Stranka otvorenih liberala i demokrata (OVLD) i Reformatorski pokret (MR), koje su formirale takozvanu "Švedsku koaliciju".

Zanimljivo je da stranka koja je osvojila najveći broj glasova među Valoncima i druga stranka po broju zastupnika u Zastupničkom domu, Socijalistička partija (PS), nije postala dio vladajuće koalicije, već Valonce predstavlja manje popularni Reformatorski pokret. Socijalistička partija je prije izbora 2014. godina participirala u vlasti punih 26 godina. Iako su većinski Flamanci i CD&V citiranog Wilfrieda Martensa "nametnuli" Valoncima političke predstavnike u vlasti, Belgija se, gle čuda, nije raspala.

Prethodni izbori su održani 13. juna 2010. godine, a formiranje koalicije je trajalo čak 541 dan, što je, kako smo ranije naveli, svjetski rekord. Vladu koju je predvodio valonski socijalist Elio Di Rupo, koji je inače prvi belgijski premijer imigrantskog porijekla, prvi premijer od 1979. godine koji nije Flamanac i drugi evropski premijer koji je deklarirani homoseksualac, su činile Socijalistička partija (PS), Kršćanski demokrati i Flamanci (CD&V), Reformatorski pokret (MR), Socijalistička partija – različiti (SP.A.), Stranka otvorenih liberala i demokrata (OVLD) i Humanistički demokratski centar (CDH).

Elio Di Rupo, premijer koji je "izmajorizirao" Flamance

Nova flamanska alijansa (N-VA), koja je dobila uvjerljivo najveću podršku Flamanaca, nije postala dio vladajuće koalicije, već je valonski premijer za partnere među Flamancima odabrao manje popularne CD&V, SP.A. i OVLD. Belgija se ni tada nije raspala.

Ako povlačimo paralelu između navedenih koalicija, koju su činili i "nelegitimni predstavnici", kako to vole reći u HDZ-u BiH, sa koalicijama formiranim u našoj zemlji, onda je jedina moguća paralela ona sa takozvanom "Platformom" u Federaciji BiH, koju su činile SDA, SDP, te "nelegitimni Hrvati" HSP i Narodna stranka Radom za boljitak. "Platformaška vlada", koju HDZ i satelitske stranke i danas ocjenjuju kao nelegalnu i nelegitimnu, te kao institucionalno utjelovljenje "nejednakopravnosti Hrvata", u Belgiji je zapravo uobičajena pojava.

Niti jedna politička opcija u Belgiji, koja prema HDZ-ovim standardima nosi ekskluzivni legitimitet za predstavljanje etničkih skupina, svoju poziciju nakon oduzimanja tog "prava" neučešćem u vlasti nije gradila prizivanjem paradržavnih tvorevina na teritoriji te evropske države. Analogno tome, postojeći politički sistem u Belgiji je upravo suprotno od onoga što HDZ BiH nastoji postići predloženim izmjenama Izbornog zakona i nikako se ne može koristiti kao komparativni model kojim se postojeće izborno zakonodavstvo u BiH nastoji predstaviti kao diskriminatorsko za bilo koji konstitutivni narod, pa tako i hrvatski. 

Izvor: Faktor