Download-ujte našu aplikaciju

11:09 / 15.07.17

Ispovijest 20-godišnje Sarajke: Teško je priznati da si ovisnik i to je svijet u kojem samo toneš dublje

Dvadesetogodišnja Sarajka (identitet poznat redakciji) opojna sredstva počela je konzumirati sa 16 godina, kao učenica srednje škole.

Iz želje da se uklopi u društvo prvo je probala travu, a zatim i spid.

- U početku je bilo iz zabave, da vidim šta je to, ali kasnije sam uzimala sve više i više, te onda nisam mogla da prestanem – počinje priču naša sagovornica.

Njen život se od tada promijenio, te iako je bila primjerna učenica osnovne škole, pa čak i uspješna srednjoškolka, sve je iznenada stalo.

- To je skroz druga dimenzija. Upadneš u jedno sasvim drugačije stanje i nema ni naprijed ni nazad, samo toneš dublje. Gubiš prijatelje, gubiš psihičku stabilnost, porodicu, imaš neki cilj, a ne možeš ga ostvariti – kazala je sagovornica dodajući da je džeparac ostavljala po strani kako bi mogla kupiti drogu.

U jednom trenutku pogledala je oko sebe, vidjela gdje se nalazi ona, a dokle su dogurali njeni školski prijatelji.

- Teško je priznati sebi da si izgubio svaki smisao u životu. Teško je prolaziti kroz sve to, teško je priznati da imaš problem, da imaš probleme u kući, a naročito je teško sebi priznati da si ovisnik. Pokušavala sam sama da prestanem, ali koliko god sam se odupirala, tu je bilo društvo koje te stalno vuče sa sobom i neka sila koja te vuče tamo gdje ti je bilo dobro – prisjeća se.

Kaže kako je pokušala otići na razgovor u jednu instituciju kako bi joj pružili pomoć, ali nakon jednog razgovora nije željela da se tamo opet vrati.

Danas ova djevojka zajedno sa terapeutima izvršava svoje radne zadatke u Terapijskoj zajednici Kampus u Rakovici.

- Čula sam da se otvara mogućnost da žene i djevojke uđu u ovu Terapijsku zajednicu. Kada sam trebala da nazovem njihov broj, tresla sam se, bojala. Počela sam ići na razgovore i bilo mi je baš neobično u početku. Treba se naviknuti na novu sredinu, na nove ljude. Mislila sam da je potpuno drugačije, ali ustvari je ovdje baš lijepo. Ljudi su spremni da ti se posvete, pomažu ti i daju motivaciju, svi su usmjereni ka tebi – navodi te dodaje da je sada sve potpuno drugačije jer "do jučer nisi imao kontrolu nad samim sobom, a sada moraš poštovati pravila, poštovati samog sebe što do jučer nisi radio".

Majka joj je najveća podrška, te jednim dijelom na ovaj tretman se odlučila i zbog nje.

- Ona je nakon skoro dvije godine saznala da koristim drogu, borila se zajedno sa mnom. Ja sam četiri godine koristila drogu, a evo već 25 dana ne uzimam ništa. Bilo je i krize prvih dana, međutim ostala sam u kući kako ne bih na ulici opet došla u iskušenje da nešto uzmem – navodi.

Danas joj je žao što je moralo doći do ovoga, ali spremna je da krene pravim putem.

- Mislim da ako vjeruješ u sebe, ako se trudiš, ako imaš neku snagu, da znaš da možeš bolje i ako se posvetiš sebi, možeš i da uspiješ. Ja sam okrenula leđa društvu, moram da se promijenim, i da promijenim društvo da se isto ne desi. Mora se imati čvrst karakter i reći ne – govori ona te ističe da joj je želja da uspješno prođe tretman, a potom upiše fakultet i na kraju postane uspješna i obrazovana.

Sanela Pekić viši je stručni saradnik u JU Terapijska zajednica Kampus i zajedno sa klijentima prolazi kroz tretman za odvikavanje od droge. Prati njihov napredak, daje im smjernice, razgovaraju i druže se.

- Sama koncepcija tretmana za žene se ne razlikuje od tretmana muškaraca, neke stvari se prilagođavaju individualno potrebama korisnika, pa tako i za žene. Tretman muškaraca i žena u Terapijskoj zajednici je skoro jednak, s tim da će se sigurno u toku oporavka pojaviti neke teme i sadržaji koji su specifični i u vezi su sa ženama. S obzirom na to da su žene često bile i žrtve fizičkog, seksualnog ili verbalnog nasilja, to je sigurno utjecalo na njihovo poštovanje i samopouzdanje. Tako da idemo u smjeru da se više radi na jačanju samopoštovanja i samopouzdanja i jačanju ličnosti – pojašnjava Pekić.

Koncept Terapijske zajednice jeste da ljudi koji su njeni članovi utječu jedni na druge i jedni drugima budu uzor.

- Oni koji su tu duže uzor su onima koji su tek došli i pokazuju da je moguće napraviti promjenu, a promjena nije nikome lagana. Puno je lakše kad se ima neko ko je ispred tebe napravio korake i onda ti možeš vidjeti da se može oporaviti od ovisnosti od psihoaktivnih supstanci. Koncept je takav da se pravi promjena cjelokupne ličnosti, navika, razmišljanja, načina nošenja sa emocijama. U suštini potrebno je napraviti prve korake koji će pomoći osobi kada izađe odavde da se vrati u društvo, a da nema ista ponašanja kakva je imao ranije, da se ne kreće u istom krugu i da što više zadrži promjenu koju je ovdje napravio – ističe Pekić.

Svi korisnici imaju istu dnevnu rutinu. Njihove obaveze počinju rano ujutro i traju do 23 sata navečer.

- Ujutro se ustaje u sedam, završi se sa jutarnjom higijenom, pospremi se soba, te idu na doručak i kafu. Na jutarnjoj radionici se raspoređuju obaveze i odgovornosti. Neki korisnici idu na radno-okupacionu terapiju, neki na sportske aktivnosti, na art-terapiju, na individualne razgovore sa psihologom ili socijalnim radnikom, a neki na grupne terapije. Nakon kafe i ručka imaju slobodno vrijeme koje se također planira. Korisnici zajedno igraju društvene igre, bave se kreativnim aktivnostima, gledaju TV, slušaju muziku. Nakon toga slijedi večernja radionica gdje se sumira dan, da li je bilo nekih poteškoća, konflikata, zatim idu na večeru i imaju slobodne aktivnosti do 23 sata kada se gasi svjetlo – pojašnjava viša stručna saradnica Sanela Pekić.

Rutina je, navodi, važna jer se na taj način grade nove navike i zato što su ovisnici živjeli jednim brzim životnim stilom, a u Terapijskoj zajednici sve je usporeno i oni se trebaju pridržavati reda i pravila da bi napravili te promjene, a s druge strane taj red im daje sigurnost koju nisu imali.