Download-ujte našu aplikaciju

20:47 / 15.07.17

Jedan od najstarijih kazandžija Ismet Huseinović: Kako je ranije izgledala Baščaršija

Baščaršija je već više od pet vijekova centar svih dešavanja u Sarajevu. U bilo koje doba dana da prođete sarajevskom čaršijom zateći ćete mnogobrojne turiste koji obilaze najstarije sarajevske ulice i kutke koji kriju zanimljive i bogate priče, zateći ćete Sarajlije i ljude iz drugih bosanskih gradova kako ispijaju kafu u nekom od kafića, jedu ćevape, pite ili uživaju u nekom od drugih tradicionalnih bossnskih jela u aščinicama koje su godinama na istom mjestu. Srest ćete i ljude koji samo šetaju starim dijelom grada da ih želja mine, ili one koji su krenuli u jednu od najstarijih sarajevskih džamija...

Iako na Baščaršiji, pored minareta, kula, bezistana i druge stare gradnje iz osmanskog perioda, mnoge stvari podsjećaju na davno prošla vremena, jedan od najstarijih sarajevskih kazandžija Ismet Huseinović kaže da se ona ipak mnogo promijenila. Ovaj šezdesetosmogodišnjak održava porodičnu tradiciju dugu nekoliko stotina godina, te već više od 50 godina radi u kazandžijskoj radnji u Kazandžiluku. Rođen je u dobro poznatoj sarajevskoj mahali Vratnik, a već kao dječak je učio od oca i djeda zanat. Za Faktor se prisjeća kako je Baščaršija izgledala u vrijeme njegovog i djetinjstva njegovog oca i deda.

- Baščaršijski trg je bio sličan, sebilj je uvijek bio na istom mjestu, ali je bio nizak, nije bio ovako izdignut i tramvaj se okretao ovdje gdje su sada golubovi, a posebno zanimljiv je bio ljetni, otvoreni tramvaj. Sebilj je bio mjesto susreta, a zanatlije su čuvale Baščaršiju, to su ljudi koji su radili na istom mjestu 100, 200 i 300 godina. U ovoj ulici bile su samo kazandžije, a malo ih je bilo i pod Kovačima. U Saračima su bili kožari ili sarači, na drugoj strani su bili remenari. Nije se moglo desiti da neko otvori radnju cipela, tekstilnu ili neku drugu radnju u toj ulici. U Zlatarskoj se radilo samo zlato i srebro, ništa drugo. Tačno se znalo šta se gdje može otvoriti. U drugim ulicama su bili bravari, bilo je ašdžija i abadžija. Bilo je pekara, pitara, ćevabdžinica, ja se dobro sjećam Ferhatovića, Džinovića, Kurte, Čengića. Bila je pokoja povrtlarska radnja, nije bilo granapa i sve je bilo fino i kulturno, nije bilo nakaradno – priča kazandžija.

Baščaršija "nađiđana"

Sada je Baščaršija, kako kaže, "nađiđana, puna svega i svačega".

- Na čaršiji danas ima i kladionica, turskih kafana i stranih restorana, tu je i perzijski restoran, nekih prodavnica tekstila raznih... To bi trebalo biti negdje na drugim mjestima – smatra Ismet, dodajući da su ljudi kupovinom i otvaranjem različitih radnji, bez ikakvog reda razbili Baščaršiju.

Žali što zanat danas izumire i sjeća se vremena kada je on bio u velikom razvitku kao što su danas neki biznisi koji donose veliki profit.

- Ovaj zanat je 450 godina bio u usponu do te mjere da su kazandžije bile odmah iza trgovaca i uleme. Cure su se otimale da se udaju za kazandžiju jer su imali jako puno posla i bili su imućni – kaže Huseinović kroz smijeh.

Roba se iz Sarajeva kovala za čitavu Bosnu, a posla je bilo mnogo više nego danas.

- Mi smo kovali ibrike, đugume, đugumice, jer se ranije voda donosila iz potoka, sa rijeke, bunara. Radili smo sahane, tendžere, ćase, razne posude, servise, čaše, po sve to se moralo doći kod nas. Neka imućna porodica ti traži mangalu, poslije toga svi u mahali pričaju kako to neko u kući ima. To je tada bila stvar prestiža, da ima samo on to nešto i niko drugi. Također, da bi se djevojke udale, morale su da imaju opremu. Djevojke bi vezle, a roditelji bi im kupovali nešto od bakra, đugum, dva sahana, ibrik, tenđere ili slično. To je bio dodatni stimulans za nas, međutim vremenom se taj običaj nažalost izgubio, kao što su i ljudi prestali nositi narodne nošnje, a moja oba djeda su uvijek na čaršiji bili u nošnji – priča kazandžija Huseinović.

Ističe da je Baščaršija sve do 80-ih i 90-ih godina bila centar zbivanja i okupljanja starih sarajevskih porodica.

- Radnje su na čaršiji imali oni sa Vratnika, Bistrika, Bjelava, Kovača... Svi su se znali, sve zanatlije su se pazile, ljudi su bili puno bliži i bolji nego danas. Ja se sjećam kako smo mi djeca, jer u kućama nije bilo vode, išli komšijama po vodu na Sebilj, donosili im kafu i sve ostalo što je trebalo. Sva djeca su odrasle gledali sa velikim poštovanjem – prisjeća se Huseinović, dodajući da se živjelo skromno, ali sretno.

Sjeća se da je na čaršiji bilo kafića, ali mnogo manje nego sada.

- Kafića je bilo u malo zavučenim ulicama. Rijetko je bilo kafana na nekoj ulici gdje je bilo zanatlija, jer su oni stvarali buku udaranjem čekića – kaže kazandžija.

Svi prodaju isto

Ismet Huseinović sa sjetom priča o starim vremenima, strahujući šta će biti sa njegovom kazandžijskom radnjom na Baščaršiji kada njega ne bude, s obzirom na to da ni turisti više ne cijene ručni rad.

- Moja dva sina nastavljaju tradiciju, ali sve se mijenja i ko zna da li će se na ovome mjestu za deset godina početi otvarati neke druge radnje. Ručni rad i zanat zamijenila je jeftina roba sa istoka. Od 27 kazandžija mi sad imamo 100 i više takvih radnji, svi prodaju jedno te isto, hiperprodukcija je, obara se cijena i niko nema koristi. Mi smo se još davno preorjentisali na turizam, okrenuli se proizvodjnji džezvi, tabli. Za vrijeme Jugoslavije nije bilo toliko turista kao danas, ali su dolazili bogati turisti, i živjeli smo jako dobro od sezone koja je trajala kao i danas dva tri mjeseca. Sa zapada smo imali najviše turista, Italijana, Francuza, bogatih Nijemaca. Njima je bilo zabremede da kupe tako nešto, ali danas nema više takvih turista. Danas turisti nemaju puno novca i kupe samo neki jeftini suvenirčić, popiju nešto, pojedu i odu. Dođu samo da prođu, da se provesele, ništa ih ne interesuje, da im sad date ovu džezvu oni bi je u prvi kontejner bacili – žali se kazandžija.

Da je Baščaršija i u osmanskom, u astrougarskom periodu, ali i kasnijim godinama bila glavni trgovinski centar ovoga kraja, potvrđuju i navodi iz knjige „Zaboravljeno Sarajevo“ Miroslava Prstojevića.

- Nekoć je Sarajevo bilo kaldrmom izvezeno, potleušicama okićeno, divanhanama osaćeno i ašik-pendžerima ogrijano. Neizbježno su sa Sarajevom srasle trgovine i radnje u kojima je sve nadohvat ruke, od alke na ulaznim vratima, drvenog stropa, šiše, malenih stočića i tronožaca, sećija i serdžada, pa sve do susjeda sa kojim možeš bez dovikivanja dogovarati i izrazgovarati, a da i ne izađeš na ulicu iz svoje trgovine. Taj grozd sićušnih dućančića iznjedrile su sarajevske zanatlije gradnjom i čuvanjem srca grada Baščaršijom. Baščaršija Sarajevo čini gradom. Scena sa starog trgovišta je baščaršijski motiv sepeta, kantena, šalvara, fesova, šubara i ćepenaka gdje se nastoji prodati skuplje, a kupiti jeftinije – navodi se u knjizi.