Download-ujte našu aplikaciju

22:12 / 14.06.17

Kako su ranije izgledale turneje pjevača: Bilo je mnogo stvari kao u filmu "Ko to tamo pjeva“

Autor: Denis Zeba

Kvalitetni koncerti i nastupi dobrih izvođača ono su što našoj zemlji nedostaje, a većina će se složiti da je situacija iz godine u godinu sve lošija. 

Muzička gostovanja u manjim bh. gradovima dešavaju se svake prestupne godine, a publika u prijestonici BiH u zadnje vrijeme vapi za dobrom koncertnom zabavom. U bivšoj Jugoslaviji situacija je bila drugačija i mnogo bolja, a i publika je sebi mogla priuštiti putovanja na nastupe omiljenih izvođača po različitim gradovima širom države. 

Tih zlatnih vremena regionalne muzičke scene rado su se prisjetili poznati estradni menadžeri Raka Marić i Nazif Gljiva. 

- To su bila potpuno druga vremena za sve ljude na estradi. Bilo je posla za pjevače, muzičare, producente... Turneje su trajale mjesecima i godinama, a sada se tako nazove serija od 4-5 koncerata. Zajedno sa Halidom Bešlićem sredinom 80-tih dvije godine sam bio na turneji "Neću, neću dijamante" i održali smo stotine koncerata. U to vrijeme u Jugoslaviji svako manje mjesto je imalo Dom kulture u kojem smo pjevali od 18 sati, a onda u dvoranama od 21 sat. I tako sedmicama, mjesecima dva koncerta dnevno - prisjetio se Gljiva. 

Tvorac hitova kao što su "Neću, neću dijamante", "I zanesen tvojom ljepotom", "Snjegovi hladni dolaze", "Breza", "Zlatne strune", "Sarajevo, grade moj" ističe da je na turneju uvijek uz glavnu zvijezdu vodio nekoliko manje poznatih pjevača. 

- U to vrijeme bila je jaka muzička produkcija, koja je donosila dosta para. Uz zvijezde je išlo nekoliko novih imena, neki što su trebali, a neki zbog sadake. Išli smo autobusom ili s nekoliko kombija. Uz nas su bili novinari, fotoreporteri, sve smo plaćali i i mogli smo pokrivati troškove svaki dan jer smo bez problema punili dvorane. Naravno da je bilo more anegdota i o njima bi se mogla snimiti serija koja bi trajala kao sapunice. Publika je bila posebna priča. U Slavoniji svi su disciplinirani, u redu i mirno kupuju karte. Ne urlaju, sjede i nakon svake pjesme nagrade vas aplauzom. Za razliku od njih, recimo, na Kosovu, u dijelovima Crne Gore, Bosne i U Srbiji svi vrište. Kupuju karte preko reda, ulaze na razne načine, kroz WC i prozore. Otprilike najvatrenija publika je bila u Makedoniji. Za sve te godine bilo je svega i svačega. Neprospavanih noći, kvarova na autobusima, i mnogih drugih stvari koje nisu za javnost i koji su podsjećali na scene iz filma "Ko to tamo pjeva" – slikovito objašnjava Gljiva.  

Raka Marić u bogatoj menadžerskoj karijeri radio je hiljade koncerata među kojima i spektakle "Rolling Stonesa", "Duran Duran" i "Police". On se prisjetio i velikih turneja sa "Bijelim dugmetom" širom Balkana. 

- Sve je bilo drugačije. Bila su slatka vremena, ljepše se živjelo, sporije se živjelo. Sada je sve mnogo neizvjesnije. Na turneje se išlo većim autobusom ili sa nekoliko kombija. U ekipi je bilo između 20 i 30 ljudi. Svaki od njih je bio bitan dio našeg tima. Imali smo nekoliko vozača, kuhare, tehničare, ljude koji su brinuli o garderobi, obezbjeđenje. "Dugme" je bilo i ostalo simbol muzičke scene u regionu. Nije bilo lako držati na okupu i kontrolisati sve članove benda. Svaki od nih je imao svoje bubice. Često je bilo nekih iskrica, jer nije lako bilo za godinu dana održati 150 koncerata. Stalno smo bili na putu i normalno da je nervoza postala sastavni dio naših života – zaključuje Marić.