Download-ujte našu aplikaciju

23:17 / 27.01.17

KOLUMNA Sjećanja reditelja Šemsudina Gegića: Očev Radio iz kamena i ratni zvekir RSG radija

Kada je 80-ih godina prošlog vijeka Izdavačka kuća “Nova knjiga“ iz Beograda u svojoj jugoslavenskoj ediciji “Ka novoj drami-antologiji“ novih dramskih tekstova, objavljivala moju dramu “Ruho“, zatražili su nekoliko i mojih svojeručnih biografskih rečenica.

Napisao sam, između ostalog, da mi je, nakon što nam je poginuo otac, za utjehu mi, moj brat Abdulah kupio radio-aparat marke “Nikola Tesla“ u kojemu su živjeli mali ljudi, a sa kojima sam ja kasnije danonoćno “vodio“ dijalog. Zašto baš radio-aparat za utjehu?

"Moj je otac Ramo kao PTT monter-telefonista radio na Željeznici. Imao je svoju željezničarsku uniformu i tašnu. U tašni je uvijek nosio telefonske slušalice, priručni alat, pileći batak, kojeg bi mu ga, dok ne porumeni i ne izgubi miris, zapekla naša majka a njegova žena Munira, rakijski fić, duhan, upaljač, smotak bakarne žice i komad šupljikavog kamena veličine njegove stisnute šake.

Majka je s njim izrodila četrnaestoro djece, ali nas je preživjelo sedmero: četiri sestre Nura (preselila prije 5 godina), Ramiza, Magbula, Fatima i braća Abdulah (preselio prije tri godine), Redžep i ja - koji tad i sad o svemu ovome piše. Kad bi mu se dalo oduška, otac bi nas sve okupio oko onog kamena iz tašne kojeg bih ja držao na dlanu svoje dječije ruke, a on u njega ubadao krajeve iz onog smotka žice. Kad bi otac ubo žicu u prave rupe, iz kamena bi se začuli ljudski glasovi i muzika. Onda bi svi osim mene-antene polegli i slušali smo radio.“

Dosta toga iz ovog teksta nije uz dramu objavljeno, a na moj upit urednici izdanja Dragani Bošković - zašto tako rigorozno, ona će ti tada meni: “Ma daj, bre, Šemsudine, nisi ruski književni klasik, pa da ti poverujemo kako si kao jedanaesto dete u oca i majke rođen baš u željezničarskoj zgradi zvanoj Stražara i to, bre, u mestu rusko-poetičnog naziva Dolina, kako si slušao radio iz kamena... Nije te, bre, rodio Nikola Tesla, ej! Slušaj, “Ruho“ ti je odlično i tačka"!

A sve što sam napisao je bilo i ostalo istina, očevog mi radio-kamena!

Iz te moje ljubavi prema radiju kao mediju, autorski sam snimio desetine igranih i dokumentarnih radio-drama (“Lift za nebo“, “Album čovjeka koji ide iz naroda“, “Zadnji stanari tekije“, "Mantijaši“...) za koje smo produkcija RTVSA, RTVFBIH i ja ovjenčani prestižnim domaćim i međunarodnim nagradama i priznanjima.

Obolio od te radijske ljubavi, deceniju sam, uz druge predmete, studentima odsjeka Produkcija i Gluma na Akademiji dramskih umjetnosti UNTZ, predavao i nastavni predmet Radio-produkcija, “dokazujući ličnim primjerom kako Radio nije slijep, već nevidljiv medij!“

Ako mi ni sada ne vjerujete kako je Radio Čudo Sam Od Sebe, evo mog glavnog aduta sačuvanog za kraj ovog Sjećanja na ratni ZVEKIR RSG radija, kojeg objavljujem dragim povodom:

Na sutrašnji dan, 25. januara, ratne 1993. godine, najviše zahvaljujući agilnom Adnanu Osmanagiću, podignut je kao moćna protivvazdušna odbrana agresorskim hicima i granatama i lansiran u eter RSG – Radio Stari Grad!

Pozvao me Osnivač da pripomognem i budem među prvim urednicima programa tog novoformiranog radija. (U to vrijeme sam bio urednikom, ratnim reporterom i rediteljem u radnoj obavezi u RTVBiH.)

Osmislili smo i redakcijski pripremili kolažni program znakovitog naziva – ZVEKIR: Z-zabava, V-vjera, E-edukacija, K-kultura, I-informacije, R-rat i radio.

Novinari i voditelji, svi do jednog, mlada sarajevska raja: Zehra Alispahić, Svjetlana Mustafić, Nedim Imamović, Mirza Sulejmanović, Emina Gegić, Amila Ramović, Edin Kukavica, Almasa Lazović Beba...

Živ - aktuelan, slušan, objektivan, potreban, zanimljiv, odgovoran i patriotski (u pozitivnom smislu te riječi) radio-program RSG radija. Bio je to Radio koji je nadjačao fijuke granata, jauke ranjenih, tugovanke gubitnika najdražih.

Sada mogu objaviti i lokaciju odakle smo se emitirali, ali neću. Želim da adresa RSG radija ostane njegova tadašnja ratna frekvencija. Da ostane u dušama i ušima naših preživjelih slušalaca/slušatelja. Da taj prepoznatljivi zvuk treperi u nama i među nama kao što je zvuk našeg ZVEKIRA treperio na radio talasima/valovima RSG radija i u ušima brojnih slušalaca/slušatelja godinama i nakon rata.

A 25. januara je punih 24 godine kako smo živi, kako čujemo, kako sanjarimo, kako volimo, kako vidimo, kako imamo naš, vaš, njihov, svoj-sarajevski RSG RADIO! Sretan rođendan!

P.S.

U vrijeme snimanja mog igrano-dokumentarnog filma “Stopama sjenki“ o mimaru Hajrudinu i Starom mostu, dobio sam od Mostaraca kamen veličine šake stisnute u pest. To je kamen starog Starog mosta. Izvadili su ga ranjenog, ali živog, iz Neretve.

U vrijeme snimanja drame “Crni vrh“ sa mojim Seferovićima-Ciganima čergarima, od njih sam na poklon dobio smotak bakarne žice.

Sutra ću...