Download-ujte našu aplikaciju

10:59 / 29.10.16

Komentar: Zašto je ANU gurnuta na marginu?

Ljestvica akademizma je nisko pala, zato je treba podići kako je ne bi preskakali i oni kojima tamo nije mjesto. Ako već nije kasno.

Piše Džemal DŽAKMIĆ

U prostorijama sarajevske Vijećnice jučer je trebala biti svečarska atmosfera - Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine obilježavala je značajan jubilej, 65 godina postojanja.

Te 1951. godine utemeljeno je prvo Naučno društvo BiH, koje je 15 godina kasnije preformulirano u ANUBiH. Kroz povijest je iznjedrila brojna poznata imena i smatrana hramom mudrosti.

Agresijom na našu zemlju Akademija je, kao i većina institucija od sličnog značaja za malu zemlju kao što je BiH, doživjela strašnu devastaciju, a potom osporavanje. Groteskno je izgledala borba za predsjedničku fotelju, promoviranje novih članova još jadnije. Umjesto poštovanja, postajala je mjestom podsmijeha, gurana je na marginu događaja.

Takve stvari nikada se ne bi mogle desiti u Srbiji ili Hrvatskoj. Njihove akademije su nam u minulim vremenima i praktično pokazale svoj značaj, pogotovo ona u Beogradu kroz po zlu poznatom „Memorandumu“.

Sve što se kasnije dešavalo u i oko ANUBiH uveliko je zakuhano u ovim „kuhinjama“. Cjelovita  nikome nije odgovarala, pa su nastale Akademija nauka Republike Srpske, nezadovoljnici iz ANUBiH osnovali su Bošnjačku akademiju nauka u Novom Pazaru (!?), a potom je nastala i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u BiH sa sjedištem u Mostaru.

Danas imamo više akademika nego redovnih profesora prije agresije, pa nije čudo što se ne oglašavaju prilikom otvaranja krajputaških univerziteta, jer ih većina na njima još uvijek radi. Vrhunac bljutavosti bila je skorašnja promocija doktora nauka na Univerzitetu u Travniku, čiji je vlasnik, kako to drsko zvuči - akademik Ibrahim Jusufranić, koji svoje znanje upravo demonstirira pravosudnim organima.

Izjava predsjednika ANUBiH Miloša Trifkovića da ova institucija još nije upisana u državni registar govori da do nje mnogima u ovoj zemlji nije stalo. Ona bi, naravno, trebala da služi svrsi, neokaljana, pa bi se prema njoj svi odnosili s poštovanjem. Akademsko zvanje podrazumijeva i veliku odgovornost pa i obavezu. Ljestvica akademizma je nisko pala, zato je treba visoko podići kako je ne bi preskakali i oni kojima tamo nije mjesto. Ako već nije kasno.

(Faktor.ba)