11:11 / 07.01.17

Nepravedna smrt: Ko su bili braća Morići?

Za razliku od Budaline Tale i Muje Hrnjice, braća Morići su stvarni ljudi koji su živjeli sredinom 18. stoljeća u Sarajevu. Postoje historijski dokumenti koji potvrđuju njihovo postojanje, pa čak i same predaje o njima.

Mehmed i Ibrahim Morić sinovi su Mustaf-age Morića, a njihova porodica u tom vremenu je bila ugledna i moćna. Bili su trgovci, a historijski dokument iz 1750. godine navodi Ibrahima i Mehmeda kao sarače (kožare). Nedugo nakon toga braća Morići će biti pogubljeni. Tačnije, u martu mjesecu 1757. godine su uhvaćeni negdje na čaršiji, provedeni kroz nju do Bijele tabije i uz pucanj topa tamo obješeni.

Morića buna

Ovdašnji zastupnici osmanske vlasti, najčešće se spominje čovjek po imenu Dizdar-aga, brzo su im presudili, a razlog je bilo njihovo uporno suprotstavljanje mnogim odlukama iz Stambola koje bi ih ekonomski ugrozile. To je bio period, moderno rečeno, velikih reformi, dok je narod taj historijski trenutak zapamtio i kao “Morića bunu”.

Postoje mnoge predaje o braći, ali i porodici Morić, koja je bila ugledna i bogata, kao i da su bili janjičarima koji su se suprotstavljali vlastima u Stambolu. “Morići nisu trpili Tursku ni tutorstvo. Bili nazovi janičari.” “Morići su bili age, a Halilbašići begovi. Begovi bili uvijek uz tursku vlast, age nisu. To pričao Ibrahimaga.” U tom periodu u Sarajevu je boravio Mula Mustafa Bašeskija i pisao svoj Ljetopis. On je, sklon osmanskoj vlasti,  pisao o braći Morići u skladu sa carskim izvješćima, dakle kao kriminalcima i harambašama, dok će 17 godina poslije, u vrijeme smrti majke braće Morić, pisati znatno drugačije.

Postoje i narodne predaje koje govore o “nedoličnom” ponašanju uglednika. “Zašto su oni tu groznu smrt podnijeli, vele neki da nijesu služili vezirove zapovijedi, već činili što su oni htjeli; katkad bi dotle tjerali, da su se nametali za poglavicu Sarajeva. Drugi opet kažu, da su bili velike prznice i pijanci. Sama pjesma opravdava, da je ono prvo vjerojatnije, nego drugo. I ja uz pjesmu pristajem i ako ne velim, da im nije bilo drago i popiti.” No, historijski dokument koji je za braću Moriće došao prekasno bila je “carska naredba o pomilovanju Morića Hadži Mehmeda i sedmorice neimenovanih Sarajlija” iz marta 1757. godine.

Balade koje su opjevale braću Moriće drugačije su “zapamtile” taj događaj, što je svakako prirodno za to vrijeme, odnosno za same potrebe balade i usmenih pjevača.

Balade o braći Morić

Upravo je majka braće Morića Amina zauzela ključna mjesta u baladama jer je ostala bez odraslog muškarca u porodici. Iako se od verzije do verzije mogu razlikovati pojedini detalji, suštinski sve prenose istu vijest o zarobljavanju braće Morića, te naročito scenu u kojoj njihova majka saznaje da su joj zarobili sinove, u kojoj ona ništa ne govori već se opisuje njena reakcija. “Ferman stiže od Stambola, Bujruntija od Travnika: 'Uhvatite dva Morića, Dva Morića, dva pašića.' Ode haber staroj majci. Stara majka pitu kuha, U ruci joj oklagija, A u drugoj zlatan ibrik. Oklagiju prelomila, zlatan ibrik o tle ud'ri, Pa poleti gola, bosa, Bosonoga bez papuča, Gologlava bez fesića.”

Postoje razlike u tome kako su uhvaćeni Mehmed i Ibrahim Morić, a iako najviše balada počinje ili informacijom o fermanu iz Stambola ili riječima “Kad Moriće pohvataše”, uz balade i narodna predanja preovladava ona verzija prema kojoj su braća Morići uhvaćeni u džamiji. “Kad Moriće pohvataše, Morić Ibru, Morić Pašu U džamiji klanjajući, I na sedždi padajući, Pohvataše, povezaše, Kroz čaršiju provedoše.”.

Kada je njihova majka na tu vijest onako izjurila iz kuće, prema skoro svim verzijama ona kroz čaršiju kune narod što je pustio da joj odvedu sinove ili pak traži njihovu pomoć u oslobađanju sinova, pa tako u tim verzijama ili rasplače narod ili se on zatvori u svojim dućanima i skloni se od majke braće Morića, dok samo jedna verzija govori o tome da je sav narod s čaršije krenuo s njihovom majkom. “Kad je prošla kroz Sarače, Sve sarače rasplakala. Svi sarači poskakaše I dućane zatvoriše. Kad je prošla kroz Kovače, Sve kovače rasplakala. Kad je prošla kroz Alače, Sve alače rasplakala. Skupiše se svi Alačani, Skupiše se svi kovači, Skupiše se svi sarači. I Moriće izbaviše Morić majku utješiše.”

Amina Morić, majka Mehmeda i Ibrahima

Pored toga što ova verzija nema historijskog utemeljenja, tako je i jedina verzija koja odstupa od ostalih balada u pogledu majke braće Morić, a opet je historijski najbliža subini Amine Morić. Naime, njihova majka je nakon smrti svojih sinova ostala živa još 17 godina, a samo dan prije svoje smrti (koju su očigledno očekivali) za muteveliju  (svojevrsni upravitelj) svog vakufa su postavili majku Aminu.

U skoro svim baladama o braći Morić majka Amina umire istog dana kada i oni, i to u trenutku kada se popne do Bijele tabije i ugleda oskrnavljena tijela svojih sinova. Samo se pojedini detalji razlikuju, zavisno od stilskog izbora izvornog izvođača.

1. “Udaviše dva Morića, Pred kapiju izbaciše I dva topa opališe. Kad to čula stara majka, Poletjela stara majka. Kad je bila na kapiju, Al' joj leže oba sina, Oba sina udavljena, Na nogama bukagije, Na rukama lisičine, Oko vrata svilen gajtan. Kad to vidje majka Od jada joj srce puklo.”

2. “Kad ugleda dva Morića, Na rukam' im lisičine, Na nogama bukagije, A o vratu zlatan gajtan, Odma' u njoj srce puče. Grdna rano dva Morića!”

3. “Kada vidje dva Morića, Tad zacvili i zavrišća: 'Rano, rano, dva Morića!' Kako na njih majka pala Više nije ni ustala.”

Svakako da je cjelokupna priča o braći Morići ostala upamćena zbog načinjene nepravde prema njima i prema njihovoj majci, a koju je narod zapamtio i preko usmenih predaja, a vjerovatno i više preko balada koje su ih opjevale i upotpunile sliku o braći Morićima, koju su i kasnije pronađeni i istraženi historijski dokumenti potvrdili.

Kao svjedočanstvo o njihovom djelovanju ostao je tarih (spomen-ploča sačinjena od nekog stiha ili citata iz Kur'ana) na zidu harema Vekilharčeve (Hadžijske) džamije, a koji u prijevodu na bosanski glasi: “Braći Morić, Hadži Mehmedu i Ibrahim-agi, puhnu iznenada gorak i smrtonosan vjetar te obojicu pogubi za čas. Ostaviše majku u velikoj boli, a njima neka bog učini milost. Jednim izdahom napisa se datum. Njima bi vječita pogibija 1170.” Nekadašnje konačište u srcu Baščaršije danas nosi naziv prema toj porodici – Morića han, a jedna od najvećih legendi bh. sevdaha Safet Isović je također dao svoj doprinos u ovjekovječivanju braće Morića.

Neke narodne predaje o porodici i braći Morić:

“Porodica Morića je poštena porodica. Pašinska porodica. Pranana išla caru i sa carem se dogovarala. Šest mjeseci putovala na konju dok je došla do Stambola, pa je otišla padišahu i rekla: 'Ako-boga znadete što mi sina ubiste?' On je onda rekao: 'Majko, vjeruj da nisam znao! To je kriv iz Travnika paša.' I on je naredio da njegovi dođu da njega ubiju, k'o što je on naredio da se ubiju dva Morića. I ona se žalosno vratila kući. (...)”

“Morići bijahu iz ugledne sarajevske porodice, ljudi bogati ali vrlo surovi i naduti. Kažu da su stanovali kod Šeher-Ćehajine ćuprije. Tvrdi se da su svaki dan, kad ne bi bili u mejhani (krčmi), izišli pred mrak, kad ljudi prolaze kućama, sjedili jedan s jedne strane ćuprije, drugi s druge, opružili duge čibuke prema drugome i tako ne bi niko smio preći preko njihovih čibuka, nego bi morao okolišavati po pol ure daleko.(...)”

“Tradicija kojoj se može vjerovati, kaže da su Morići uhvaćeni dok su klanjali ikindiju u Bakrbabinoj džamiji na Atmejdanu, što stajaše prema Ćumuriji ćupriji.”

“Slika Morić Paše u narodnoj predaji je ozbiljna lica, pogleda oštra, usta zatvorenih, a desnice uvijek jake i teške; brata mu Ibre lice je veselo, oko ljupko, usta otvorena, a desnica sad za ćordu, sad za milovanje.
Dizdar-aga je jedan od onih vezirovih ulizica, koga je lisica krvološtvom zadojila.”

Kako je nekada izgledala Bijela tabija i kako je sve tekao njen razvoj, prema digitalnoj rekonstrukciji možete pogledati u videoprilogu.