Download-ujte našu aplikaciju

20:23 / 02.12.17

New York Times: Vraća li se Srbija u vrijeme Slobodana Miloševića

Kad je u Beogradu prošlog mjeseca general osuđen za ratne zločine na Kosovu postavljen za predavača u Vojnoj akademiji, održao uvodno predavanje kadetima, toplo ga je dočekao ministar odbrane Srbije Aleksandar Vulin. 

Srbija bi trebala biti “ponosna” na veterane poput generala Vladimira Lazarevića, “najhrabrijeg među hrabrima”, nahvalio ga je Vulin, podsjeća New York Times u svom velikom analitičkom članku o atmosferi koja vlada Srbijom.

Srbija se ne treba više sramiti zbog časnika poput Lazarevića, rekao je Vulin, kontroverzni srbijanski političar. Na kritike za postavljanje osuđenog ratnog zločinca za predavača na akademiji, Vulin je odgovorio da se radi o “dvostrukim mjerilima” i iskoristio klasičnu “what about” retoričku tehniku.

- Svi s druge strane su nevini i treba ih nagraditi? Vi imate presudu koja kaže da je Oluja zločin, a niko nije osuđen. Pa jel’ to neka elementarna nepogoda - kazao je Vulin, prenosi Index.hr.

Suze prošlosti

Lazarević je inače osuđen na 14 godina zbog svoje visoke uloge u protjerivanju više od 700 hiljada kosovskih Albanaca. Pušten je nakon odsluženja dvije trećine kazne 2015. a u beogradskom aerodromu dočekala su ga dvojica ministara i glavni zapovjednik vojske. Predavanje koje je održao u Vojnoj akademiji imalo je naslov: “Heroizam i ljudskost srpskih vojnika u odbrani od NATO-agresije”.

A kad je bosansko-srpski general Ratko Mladić prošle sedmice osuđen za čitav niz ratnih zločina, uključujući genocid, srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić nazvao je presudu “neopravdanom” i cinično dodao kako se svi “trebaju okrenuti budućnosti i ne utapati se u suzama prošlosti”.

Osuđujuća presuda Mladiću, uz maksimalnu kaznu doživotnog zatvora, trebala je zatvoriti poglavlje oko brutalnog rata u Bosni i Hercegovini koji je rezultirao najgorim zvjerstvima u Evropi od kraja Drugog svjetskog rata, piše New York Times. Cilj je bio, osim pravde za najteže ratne zločine, i potaknuti pomirenje među zaraćenim zemljama bivše Jugoslavije.

Ali Srbija, koju međunarodne organizacije smatraju agresorom u ratovima devedesetih i optužuju za teže i organiziranije ratne zločine od ostalih zemalja, nikada nije zaista prihvatila odgovornost za zločine učinjene u ime srpskog naroda. Naprotiv, srbijanska vlada sve više prihvaća osuđene ratne zločince i bivše saradnike Slobodana Miloševića, bivšeg diktatora i glavnog optuženika pred Haškim sudom koji je umro u zatvoru 2006. Ovo nije čudno s obzirom da nad vladom, po svemu sudeći, pravu moć i dalje drži predsjednik Aleksandar Vučić, donedavni premijer i bivši član notorne četničke Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja.

Neobične dvostruke igre

Ovaj zabrinjavajući trend odvija se istovremeno s još jednim - ruskim širenjem utjecaja na Balkanu, regiji koju je politolog Ivan Krastev nazvao “mekim trbuhom Evrope”. A ruski ekspanzionizam posebno je uspješan u njenoj tradicionalnoj saveznici Srbiji, uprkos tome što je ova zemlja ima ambiciju postati sljedeća članica Evropske unije.

Dužnosnici iz Brisela i Vašingtona sve češće kritikuju Srbiju zbog njene neobične dvostruke igre - približavanja Briselu i Moskvi kako bi izvukla maksimalnu korist od obje strane. Vašingtonu, koji snažno podržava evropski put Srbije, uputio je Beogradu neuobičajeno izravnu packu kad preko zamjenika državnog tajnika za evropske i euroazijske poslove Hojta Brajana Jiia (Hoyt Brian Yee). Pri susretu s Vučićem u Beogradu, Hojt mu je poručio da se mora opredijeliti između Moskve i Brisela, odnosno Vašingtona, ako želi članstvo u EU. “Ne možete sjediti na dvije stolice u isto vrijeme, pogotovo ako su toliko daleko jedna od druge”, rekao mu je Ji.

Vulin, inače u srbijanskoj vladi zadužen za izjave od kakvih se Vučić u skladu sa svojim novim imidžem suzdržava, i njemu je odgovorio u svom stilu: “Ovo nije izjava kakvu daje prijatelj ili osoba koja poštuje Srbiju, poštujući naše pravo da nezavisno odlučujemo. Srbija donosi svoje odluke sama, bez da se obazire na važnost onih koji vjeruju da mogu odlučivati za nas.”

Srbija, podsjeća NY Times, jedina je država izvan bivšeg Sovjetskog Saveza koja ima slobodno-trgovinski sporazum s Rusijom. Također, ima najizraženije proruske stavove od svih zemalja kandidatkinja za članstvo EU te odbija učestvovati u evropskim sankcijama zbog agresije na Ukrajinu i aneksije Krima.

Sve manja podrška pridruživanju EU

Teorije o zapadnoj zavjeri protiv Srba su ne samo popularne u ovoj zemlji, već ih energično šire i brojni provladini mediji, orkestrirajući u isto vrijeme hajke na kritičare vlade. Vladini dužnosnici sve više koriste retoriku iz devedesetih, napadajući kritičare kao špijune, izdajnike i državne neprijatelje.

- Nijedna druga zemlja nema narativ o sebi koji Srbija ima, taj dojam da je žrtva Zapada u istom tom periodu devedesetih - kaže Dimitar Bechev, viši saradnik u Atlantic Council i autor knjige: “Suparnička sila: Ruski utjecaj u jugoistočnoj Evropi". Posljedica ovog narativa je i sve manja podrška pridruživanju EU - anketa Ureda za integraciju EU u srpnju pokazala je da samo 49 postoSrba podržava članstvo, u odnosu na 73 postoiz 2009.

Javna podrška srbijanskih vlasti osuđenom ratnom kriminalcu očekivano je izazvala oštre reakcije iz Evrope i Amerike.

- Očekujemo da politički lideri daju dužno poštovanje žrtvama prošlih konflikata i iskreno promiču pomirenje na zapadnom Balkanu - rekla je Maja Koncijančić, glasnogovornica EU.

- Nažalost, mjeseci napora u popravljanju imidža Srbije u SAD-u mogu biti potkopani sa samo jednom izjavom - poručio je američki ambasador u Srbiji Kajl Skot (Kyle Scott).

- Vučić želi imati i ovce i novce. Želi biti dobar Evropljanin kad mu to odgovara, ali isto tako i biti pravi srpski patriot ili nacionalist. Želi biti reformator i modernizator, ali isto tako i nacionalni lider - zaključuje Bechev.

Nažalost, ovakav trend kolebanja između evropskog puta i oživljavanja nacionalističkih duhova iz devedesetih možemo, u nešto manjoj mjeri, primijetiti i u Hrvatskoj.

Stoga posebno znakovito zvuči upozorenje Jelene Milić, direktorice Centra za euro-atlantske studije iz Beograda: “Možemo odustati od naše EU-kandidature i lako se riješiti pritiska. Ali ako želimo biti dio nje, moramo se odlučiti i to prije, a ne kasnije. Ovo je naša zadnja šansa, ili ćemo ostati na periferiji civiliziranog svijeta.