Download-ujte našu aplikaciju

15:34 / 16.11.17

Pogled iz Srbije: Pink oaza sa raspadnutog kauča

Da li je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, nakon medijskog linča, histerije, pozivanja na vanredno stanje sazivanjem sjednice Savjeta za nacionalnu bezbjednost, pozvao Bakira Izetbegovića, člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine...

... da mu kaže da je to sve uradio samo zbog toga što mora da nahrani ratnom retorikom svoje birače, kao izlaza u smisao i pronalaska svrhe tog užasno socijalno ekonomskog stanja koje ih prvenstveno karakteriše. Ili, pak očekuje razumijevanje bez ikakvog objašnjenja, imajući u vidu do sada toliko puta već oproban metod ratnog huškanja sa ciljem dovođenja u zabludu i sprečavanja sagledavanja realnosti koja okružuje one kojima vlada.

Jer, takav bezobrazluk i toliko providna manipulacija može biti samo posljedica potpune opuštenosti i neodgovornosti, samoživosti i apsolutnog odsustva brige za sve osim za sopstveni interes. Interes jednog takvog vladara je isključivo održivost na vlasti, kojeg pokreće strah od pada rejtinga, s obzirom na to da se narod nad kojim tako bezobzirno sprovodi volju davi u siromaštvu, korupciji i nepočinstvima članova bande, koja pljačka i zgrće bogatstva na račun najugroženijih.

Vladarevi najveći neprijatelji su upravo njegov narod, on zapravo sve vrijeme vodi rat sa njima, protiv njihove budnosti i svijesti o tome da ga onaj kojeg je izabrao za svog vođu i predstavnika laže, osiromašuje, pravi od njega primitivnog idiota. Idiota koji misli da je superiorniji, bolji, jači, pametniji od drugog, dok siromašan, neobrazovan, nekulturan živi na rubu egzistencije i apsolutnog ekonomskog sloma, izolovan od onog drugog za kojeg je uvjeren da je daleko ispod njega. Izolovan zato što nema materijalnih uslova i snage ni da proviri nos preko raspalog kauča na kojem sjedi decenijama dok se hrani medijskom propagandom onog koji nad njim tako surovo vlada.

I tako je, čini se, jedino moguće objasniti posljednji u nizu poteza vlasti, koji svom građaninu za trenutak prekida pink oazu i zadovoljstvo posmatranja i saživljavanja sa najnižim ljudskim strastima emitovanim u rijaliti programima, prikazujući mu kako se vladar hrabro i ljutito bori za njegov nacionalni ponos i interes.

Način na koji državna novinska agencija Tanjug namjerno krivo interpretira izjavu predstavnika Bošnjaka u susjednoj državi, da je rekao da će Bosna i Hercegovina priznati nezavisnost Kosova u najskorijoj budućnosti, da bi potom svi mediji pod kontrolom vlasti to prenijeli brzinom svjetlosti, a vlast za samo nekoliko minuta sazvala Savjet za nacionalnu bezbjednost, govori koliko se ta opasna propagandna mašinerija razvila i dostigla gotovo savršenstvo funkcionisanja. Bakir Izetbegović je ponovio svoj stav, koji dijele sve, ali bukvalno sve susjedne države, da bi i BiH trebalo da prizna Kosovo. Rekao je i da to ne može da se učini bez saglasnosti, evidentno je, predsjednika bosanskohercegovačkog entiteta Republike Srpske, Milorada Dodika. Ništa novo, ništa strašno, rekao je jedno veliko - ništa.

Međutim, to ništa strahovitom brzinom postaje povod za rat, za sazivanje sjednice Savjeta bezbjednosti i planiranje koraka odbrane nacionalnog interesa. U kakvoj je vezi nacionalna sigurnost, sigurnost građana Srbije sa mišljenjem jednog državnog zvaničnika BiH da bi trebalo priznati Kosovo, koje je ponovio do sada bezbroj puta? Čak i da postoji mogućnost da BiH to učini bez saglasnosti Republike Srpske, na koji način bi to uticalo na sigurnost građana Srbije? Da li građani Srbije treba da očekuju da ih neko napadne zbog toga što bi jedna susjedna država, poput svih drugih, priznala Kosovo. Očigledno je upravo suprotno, vlast u Srbiji šalje signal da bi mogla da bude ugrožena sigurnost građana u BiH. Vladar daje građanima do znanja da ih on čuva, da pravi strategiju napada na neprijatelja, a da oni mogu opušteno i radosno da nastave da posmatraju pink oazu sa svojih raspadnutih kauča.

Međutim, zbog ovakvih sumanutih poteza, reakcija koje više ne traže ni trunku realnosti u povodu, dolazi se u situaciju da više ne možemo biti ni sigurni koliko su te prijetnje realne, a koliko su samo namijenjene unutrašnjoj politici - politike neprestanog održavanja nestabilnosti, kako bi se druge teme vezane za socijalno ekonomski položaj, gurnule pod tepih i ispostavile kao sekundarne u odnosu na navodnu nacionalnu ugroženost.

Možda jednom stvarno i udari, možda pozove da uzmemo puške i noževe u ruke i krenemo da ubijamo. Ne bi mu bio prvi put. Zato i ima pravo da drži u neizvjesnosti i traži visok rejting i podršku. Jer, kada bude krenuo pad, građane će možda povesti u rat. Zapravo, to bi bila jedina dosljedna posljedica ovakvog ponašanja.