Download-ujte našu aplikaciju

22:03 / 30.11.17

Pogled u budućnost: Šta John, Paola i Jean Luc na satu historije uče o Balkanu

Praljak je sebi oduzeo život za hrvatski narod i povijesnu istinu. Ovu tvrdnju izrekao je bivši hrvatski general i sadašnji član Hrvatskog sabora Željko Glasnović za skupštinskom govornicom dan nakon izricanja presude hrvatskoj šestorki i samoubistva osuđenog ratnog zločinca Slobodana Praljka.

I zaista, šta će, recimo za 20 ili 30 godina, neki John u Minnesoti, ili neka Paola u Genovi, ili neki Jean Luc u Strasbourgu, ili...., znati o dešavanjima u BiH početkom devedesetih, te o ulozi HVO-a i Hrvatske u ratu?

Da bi se odgovorilo na ovo pitanje koje se tiče budućnosti, potrebno je vratiti se u prošlost. Odgovor na navedeno pitanje je identičan onome što mi danas znamo o nacističkim zločinima u Drugom svjetskom ratu i Nirnberškom procesu.

Prosječan stanovnik BiH zna da se radilo o suđenju nacističkim zločincima, koje su savezničke snage organizovale u njemačkom gradu Nirnbergu, da je veliki broj njih osuđen na smrtnu kaznu, ostali na višegodišnju robiju, te da se Herman Göring ubio u ćeliji nakon izricanja presude, popivši otrov i ne čekajući da bude izvršena smrtna kazna na koju je osuđen.

Oni upućeniji će znati i imena optuženih, osuđenih i oslobođenih, a to su Karl Dönitz, Alfred Jodl, Wilhelm Keitel, Joachim von Ribbentrop, Alfred Rosenberg, Albert Speer, Franz von Papen, Baldur von Schirach, Ernst Kaltenbrunner, Walter Funk, Konstantin von Neurath, Hermann Göring, Erich Raeder, Hans Frank, Hjalmar Schacht, Fritz Sauckel, Julius Streicher, Martin Bormann, Arthur Syss Inquart, te Wilhelm Frick. Dodat će i da je, od ukupno 24 optužena, njih 12 osuđeno na smrtnu kaznu, četverica su oslobođena optužbi, a ostali osuđeni na kazne zatvora od 10, 15, 20 godina zatvora ili doživotnu robiju.

U najkraćem, prosječan, pa čak i bolje obaviješteni Bosanac i Hercegovac zna da se radi o ratnim zločincima koji su osuđeni za najteža zlodjela u ljudskoj historiji. Sva svoja saznanja crpimo iz presude, kao i iz njenog obrazloženja, koje je tom prilikom dato, a kasnije pretočeno u historijske udžbenike. I to je sve. Ponovimo još jednom, radi se o optuženim i osuđenim ratnim zločincima.

Niko od nas se i ne pita da li je u Njemačkoj bilo onih koji su smatrali Sud u Nirnbergu nepravednim i političkim, kojeg su osnovale savezničke snage. Niko od nas ne zna koliko je Nijemaca oplakivalo Göringovu smrt. A sigurno je bilo i takvih. To ne znamo, ne interesira nas, niti nas treba interesirati. Naprosto, radilo se o ratnim zločincima koji su dobili zasluženu kaznu.

Isto tako, bilo gdje u svijetu, niko neće pamtiti šta su rekli razni čovići, plenkovići, kitarovići i njima slični nakon presude hrvatskoj šestorki. Svi će znati za činjenicu da se radilo o šest osuđenih ratnih zločinaca, kojima su izrečene zatvorske kazne za monstruozna zlodjela, koja uključuju ubijanje civila, zatvaranje u logore, tjeranje na prinudni rad, korištenje zarobljenika kao živi štit, mučenja u logorima, nasilno protjerivanje svih onih koji nisu Hrvati, kao i onih koji su se protivili politici koju je provodila osuđena šestorka. Ukratko, John, Paola, Jean Luc i drugi će znati samo da se radilo o ratnim zločincima, koje je Međunarodni sud za ratne zločine, kojeg je osnovao UN, osudio na zatvorske kazne i ništa više od toga neće znati, neće ih interesirati, niti treba da ih interesira.

Zapravo, već jučer nikoga u svijetu to nije interesiralo, osim nas ovdje na ovim prostorima. Sve do trenutka kada Slobodan Praljak teatralno ispija otrov pred kamerama u sudnici Haškog tribunala i do momenta kada sudija Carmel Agius prekida izricanje presuda. Praljak je saopćio kako je upravo popio otrov. I tek tada u sudnici, a poslije toga i u cijelom svijetu, Slobodan Praljak i njegov čin postaju bitni i zanimljivi svjetskoj javnosti. Ironično, ali tačno, Praljak je tako doprinio da cijeli svijet u manje od sat sazna da su izrečene kazne ratnim zločincima i da je osuđena ideja takozvane Herceg-Bosne.

Tek nakon toga svima, od Minnesote, preko Genove i Strasbourga, do svih ostalih mjesta na planeti, suđenje šestorki postaje bitno. I šta su ljudi saznali, osim da se osuđenik nakon izricanja presude ubio? Saznali su da je postojala neka paradržavna tvorevina Herceg-Bosna, koja je imala vojnu snagu zvanu HVO, koja je činila ratne zločine nad osobama druge nacionalnosti - Bošnjacima, te da im je u tome svesrdno pomagala Republika Hrvatska, tačnije njeno rukovodstvo devedesetih, i da je ta zemlja sada članica UN-a, NATO-a i EU. 

Oni upućeniji znaju da su osuđeni Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić. Ukratko da su ratni zločinci, odgovorni za monstruozna zlodjela dobili zasluženu kaznu. I to je sve što znaju, što ih interesira i što treba da ih interesira. 

Što se sadašnjosti Balkana tiče, veličanje zločinaca je dnevnopolitička tema. Raznim čovićima, dodicima, kolindama..., ona služi za prikupljanje političkih poena. Poruke da "ćemo mi ovdje pisati historiju", a ne Hag ili bilo ko drugi u svijetu, prosto ne piju vode. Presude treba pozdraviti, smatrati ih tačkom na kraju mučnog perioda za balkanske zemlje. Presude iz Haga, kao i domaćih sudova, i njihova obrazloženja, ostaju kao nepobitne činjenice za budućnost.

Prošlost treba ostaviti u prošlosti, ali je na zaboraviti, radi budućnosti u kojoj će se "pikati" samo utvrđeno i presuđeno. Sve ostalo Johna, Paolu i Jeana Luca, ali i Hrvoja, Slobodana i Emira, nekad u budućnosti neće zanimati i time se neće opterećavati, znat će samo šta je bilo ispravno, šta pogrešno u devedesetim.