Download-ujte našu aplikaciju

21:45 / 07.09.17

Poznati muzičar o kultnim sarajevskim kafanama: Bilo nam je bitno samo da se družimo

Autor: M. A.

Kasnih 60-ih godina prošlog stoljeća, Sarajevom su počeli da niču kafići, dok njihovi vlasnici tada nisu ni slutili da će oni ostati upamćeni kao svojevrsni simbol tadašnje sarajevske raje i sarajevskog društvenog života.

Ti lokali, iako ih je većina odavno zatvorila svoja vrata, i dan danas se često spominju u razgovorima mnogih generacija, a ostali su upamćeni kao kultne kafane, te simboli urbanizacije ovog grada.

Sarajevska raja oduvijek je voljela okupljanja, druženja i sijela, što su dobro znali Beograđani, Zagrepčani i ljudi iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Ko je bio željan druženja, dobrog provoda, smijeha i sjajne muzike trebao je samo doći u Sarajevo.

- Bilo nam je bitno samo druženje. Svaki kafić je imao svoj šarm i publiku. Mada sada čovjek kada se sjeti shvati da su to bili neki podrumski i neuslovni prostori, ali mi mladi to nismo vidjeli, nama to nije uopšte bilo bitno. Bilo nam je važno da se nađemo, pričamo, družimo, čujemo muziku, to je bio život – prisjeća se za Faktor jedan od osnivača kultnih "Indexa" i "Jutra", koje je kasnije postalo "Bijelo dugme" i ritam gitarista i kompozitor Ismet Nuno Arnautalić.

Po njegovom sjećanju prve dvije kafane bile su "Gong" (kod Baneta) i "Evergreen".

- Šaban Bane Toskić, višestruki šampion boksa u velter kategoriji i državni reprezentativac, otvorio je šesdesetih godina prvi kafić u Sarajevu. Kafić je nosio ime “Gong” i nalazio se u ulici Tabašnica, u blizini Likovne akademije. Gong je bio je vrlo popularan i posjećen a Bane se trudio da održi renome prvog sarajevskog kafića. Tu su se sastajali pop/rok muzičari. Jednoga dana u kafani se pojavila prva elektronska igračka – PING PONG. Bodo Kovačević je bio odličan igrač sa visokim rezultatom – prisjeća se Arnautalić, dodajući da se u prostoru gdje je nekada bio kafić Gong sada nalazi restoran i vinski podrum.

Evergreen se nalazio u blizini Vijećnice u ulici Avdage Šahinagića, tadašnjoj Dimitrija Tucovića.

- Počeo je sa radom 2.12.1969. godine. Vlasnik kafića bio je Nedo Kapetanović. On je vrlo brzo shvatio da je za popularnost kafića važno radno vrijeme i vrsta muzike koja se pušta. Evergreen je imao svoju publiku a slušala se i jazz muzika. Moglo se ostati do ranih jutarnjih časova. Zidovi su bili pokriveni itisonom, u sredini prostora bio je šank u obliku slova U. Iznad šanka visio je luster, boce pića i razne drangulije. Tu se okupljala raja sa Radio i Televizije, Oslobođenja, VEN-a, Naših dana i mnogi drugi koji su nakon obavljenog posla rado odlazili u Evergreen. Među posjetiocima su bili i Davorin Popović, Mirza Delibašić, Esad Arnautalić, Zdravko Čolić, Dejan Zagorac, Senada Kreso, Zvjezdana Miljkovic - Zveki, Aljo Kučukalić, Ivo Boras, Bobo Marjanović a dolazio je i Viktor Jaković koji je kasnije postao prvi američki ambasador u BIH. Evergreen je prestao sa radom 1989. godine – kaže Arnautalić.

On je sa svojim društvom bio čest gost i kafića/diskoteke u ulici Skenderija koju su raja zvala “Kod Čenge”.

- To je tada bilo kao turneja, dođete u jednu pa idete u drugu, morate posjetiti što više kafana. Tako smo išli kod Baneta, pa pređemo kod Čenge, pa kod Kapetanovića. Kafići su prilagođavali i pomjerali radno vrijeme. Kapetanović je prvi shvatio da je najvažnije radno vrijeme. Tako da ljudi kad završe posjetu jednom, moraju imati mjesto gdje će nastaviti izlazak. Pa se gledalo ko kasnije radi, a sjećam se da je najkasnije radio Stari sat, čuveno mjesto sa odličnim ugostiteljima i konobarima koji su sve pamtili, gdje ko sjedi, šta pije, bila je tamo prava familijarna atmosfera - priča nam Arnautalić.

Dodaje da je “Stari sat“ vlasnika Neđe Alihodžića, koji se nalazio u Logavinoj ulici bio jedan od najposjećenijih sarajevskih kafića.

- Oni koji su željeli da posjete Stari sat ponekad su bili prisiljeni da stoje ispred ulaza u kafić. Postojalo je i nepisano pravilo da se u kasne sate ne galami jer bi time bilo ugroženo okupljanje ispred kafane. Većina sarajevskih konobara iz ostalih kafića dolazila je nakon obavljenog posla u Stari sat. Naročito omiljen dio kafane bio je "separe" – sjeća se Sarajlija.

Još jedan kafić kojeg je Nuno volio, a kojeg više nema bio je i "Lisac".

- 1969. godine Damir Lisac se vratio iz Švedske i odlučio da otvori kafić u pasažu preko puta Kina Romanije (Imperijal). Vrlo brzo postao je poznato i veoma posjećeno mjesto iako je površina kafića bila samo 26 kvadrata. Stajalo se i pilo piće i ispred ulaza sve do 22 sata. Damir Lisac je u Sarajevu poznat kao začetnik sarajevskog mangupluka. Priča se da je viđen na Šeher Čehajinom mostu kako nekim strancima prodaje Vijećnicu. I danas se prepričava kako je Damir nekim najamnim radnicima u Titovoj ulici platio da ubace 2 tone ćumura u pogrešan podrum – prepričava anegdotu.

 Zbog malog prostora, stajalo se, pilo piće i družilo i ispred kafića “Dedan”, u blizini Sebilja.

- To nikome nije smetalo jer je i vanjska atmosfera bila odlična. Vlasnik Derviš Klokić - Dedan je bio muzičar i znao je šta znači dobar zvuk. Nabavio je najbolje HI-FI uređaje (Technics gramofone, Quad pojačalo i Tannoy zvučnike) na kojima su radili i birali muziku DJ-ovi. (Dino Muzur, Igor Stepanović i drugi). Kao i u svim sarajevskim kafićima osjećala se familijarna atmosfera. Ovo je početkom 80-ih godina bio jedan od najpopularnijih kafića – kaže Aurnautalić.

Još jedna kafana u koju je Nunina generacija odlazila bila je i “Parkuša”, na čijem mjestu se danas nalazi slastičarna "Aida".

- Lijevi dio kafane bio je namjenjen starijim posjetiocima a u desnom dijelu sjedili su mlađi. U tom dijelu nalazile su se tzv. kifle ili sjedišta koja su bila postavljena u polukrug. Advokat Maho Muftić imao je rezervisan sto za svoje društvo. Veoma česti gosti bili su i Adi Mulabegović i Enko Mehmedbašić. Svaka raja imala je svoju kiflu. Direktor kafane bio je Brano Medan a služila se osim turske kafe i tzv. lička kafa. Espresso kafa još se nije služila – priča Nuno.

U uspomenama i sjećanjima Sarajlija neizbježan je kafić "Davor", kojeg je 1977. godine otvorio legenda Sarajeva, pjevač Davorin Popović.

- Lokacija kafića, ulica Hiseta, na Marijin-dvoru nije bila baš na uhodanim stazama Sarajlija koji su obilazili kafiće, ali je ubrzo i taj dio grada, nakon otvaranja kafića Davor, živnuo. Nije se Davor puno bavio organizacijom poslovanja, jer je to prepustio svom drugu Kenanu Šahinagiću, niti je “visio” u svojoj kafani. Poznati dizajner Dragan S. Stefanović uradio je dizajn prostora. Na zidovima su visile slike i grafike Mersada Berbera. Bilo je to prijatno mjesto za okupljanje. Magnet za raju bio je Davor. Atmosfera u kafiću bila je legendardna. Rezime: Kafane čine ljudi – tvrdi poznati sarajevski muzičar.

Kaže da je nemoguće i samo nabrojati poznate sarajevske kafane i diskoteke, koliko ih je bilo, pa je spomenuo samo još Zvono u blizini mosta Ćumurija, koje je bilo uglavnom mjesto za okupljanje studenata Akademije likovne umjestnosti, umjetnika, književnika i prostor za umjetničke i lične slobode, te kafić "S.O.S." koji je najdugovječniji jer je opstao do današnjih dana.

- Mustafa Šošić, rođeni Sarajlija, inžinjer mašinstva, vratio se nakon 7 godina plovidbe po svjetskim morima u Sarajevo. U ulici Gabelina 1981. godine otvorio je kafić, adekvatnog imena za moreplovca. Mustafa je želio da se kod njega sluša samo urbana muzika (jazz, blues) i da na taj način utiče na vrstu publike koja će dolaziti u njegov kafić. Povremeno je radio i u ratu (1992-1995). Tako je Sarajlijama pružao osjećaj normalnog života i bio primjer druge vrste otpora opkoljenog Sarajeva. Zanimljivo je da raja nije govorila “Idemo kod Mustafe” nego “Idemo u “SOS”. Izgubile su se one tačke između slova a time i izvorno značenje imena kafića – kaže Arnautalić.

Na kraju se prisjetio i "Estrade", koja je kako kaže, bila mjesto dnevnih druženja i dešavanja.

- "Estrada" spada u red najpopularnijih sarajevskih kafića. Tu su dolazili svi sarajevski pop/rok muzičari, kompozitori i pjevači. Tu se se vodili stručni i poslovni muzički razgovori. Osnivači i vlasnici su bili Perica Stojanović i Raka Marić. Dok su oni vodili ovaj posao Estrada je održavala svoj renome mjesta gdje ste morali svaki dan da se pojavite. Udarni termini bili su 12-15 i nakon 19 sati. Estrada je bila popularna sve do 1992. godine. Bilo je pokušaja, poslije rata, da se obnovi rad ovog kafića ali to nikome nije uspjelo. Ovo danas je žalosna slika jednog od najpopularnijih kafića Sarajeva - ističe Arnautalić.

Pored ovih kafana, Sarajlije su izlazile i u Kaktus, KUK, Stelex, Kolibu, Teatar, Đerdan, Muppet, Ćumez, Crvenu galeriju...