Download-ujte našu aplikaciju

11:24 / 07.10.17

Priča Sarajke: Preživjela kliničku smrt, radila u NASA-i, pravila motore za avione, godišnje putuje svijetom 9 mjeseci

Nakon što joj je dvadesetjednogodišnji brat teško ranjen u vojsci Armije Bosne i Hercegovine za vrijeme agresije na BiH, s njim je uspjela otputovati u Sjedinjene Američke Države, kako bi mu bila podrška u oporavku nakon operacija. 

Taman što je pomislila da su se ona i brat spasili odlaskom u Atlantu, tada sedamnaestogodišnju Sarajku Aidu Karamešić zatekla je nova nevolja. U saobraćajnoj nesreći, koju je doživjela samo pet dana po dolasku u Atlantu, slomila je lobanju i vilicu na šest dijelova i doživjela kliničku smrt.

Daleko od oca koji je ostao u Sarajevu i majke u Hrvatskoj, Amel i Aida ostali su sami u bolnici, bez novca, bez prijatelja. Nakon nekoliko operacija, na svu sreću za njih je čula jedna crkva, koja je odlučila da im pomogne. Tada je počela njihova nova borba za boljim životom, a Aida u tom trenutku nije ni sanjala gdje će je život voditi... Do sada je radila za NASA-u, dizajnirala je motore za avione u poznatoj kompaniji "Pratt & Whitney", a danas, u 41. godini života, ima svoju uspješnu firmu, zahvaljujući kojoj je ostvarila svoj san i uspijeva putovati čak devet mjeseci godišnje. Aidu zbog toga mnogi smatraju najsretnijom osobom u Atlanti...

- Valjda kada ti sve oduzmu u životu, više želiš, više se trudiš i postigneš više. Tako je meni bilo, u Americi smo brat i ja bili sami, bez roditelja, ja nisam ni engleski jezik znala. Ali sam se toliko trudila da sam u školi i na fakultetu imala najbolje ocjene. Brat je postao inženjer mašinstva, a ja sam postala avioinženjer – priča za Faktor Aida.

S obzirom na njene odlične ocjene, već na fakultetu počela je raditi projekte za NASA-u.

Rad u NASA-i

- Dok sam studirala, učestvovala sam u projektima pravljenja modela za putnički avion, za vozilo koje ide na Mars... Ja sam dizajnirala motore. U NASA-i sam radila dvije godine i zahvaljujući tome sam lako dobila državljanstvo. Na početku sa zelenom kartom nisam smjela prisustvovati nekim sastancima koji su bili povjerljivi u NASA-i. Kasnije su mi prepričavali o čemu je bilo riječi na sastancima i davali mi da radim te projekte. Ja sam se na to požalila, a onda mi je moj šef odmah sredio da sutra položim zakletvu i dobijem državljanstvo – priča ova Sarajka.

Iako mnogi smatraju da je do NASA-e nemoguće doći i da je rad u ovoj najpoznatijoj svemirskoj agenciji veliki uspjeh i vrhunac nečije karijere, Aida je ipak imala drugačije vidike i planove.

- NASA jeste veliko ime, ali nije za nekoga ko bi razvijao karijeru, jer posao tu nije dobro plaćen. Ona je državna agencija i ako radiš tu, nikad ne možeš zaraditi kao kod privatnika. Imaš odlične beneficije, ali ne možeš uspjeti kao u privatnim firmama u kojima sam tražila posao jer sam htjela da napredujem – ističe naša sagovornica.

Nakon NASA-e počela je dizajnirati motore za avione u poznatoj firmi "Pratt & Whitney", u Connecticutu, a vikendima se vraćala u Atlantu kako bi prijateljima i poznanicima izračunavala takse.

- Dok sam radila u NASA-i, počela sam se zanimati za sistem obračunavanja poreza u Americi, jer tamo svaki čovjek na kraju ili na početku godine mora da prijavi koliko je zaradio. To je poprilično komplikovano jer se uzima u obzir i da li imate djecu, idu li u školu ili obdanište i slično i onda na kraju godine treba izračunati da li ste pretplatili porez ili trebate još da platite. Taj porezni sistem je opisan na doslovno 80.000 stranica, zbog čega ljudi ne mogu sami to da računaju, nego idu kod nekoga ko je završio školu ili kurs za to, kako bi im tačno izračunali koliko se mora platiti. Mene je to interesovalo jer nisam znala kako država radi i šta radi sa mojim parama. Uporedo sa radom u NASA-i upisala sam kurs i nakon što sam dobila diplomu, počela sam i to da radim  - priča Aida.

Samo za tri mjeseca rada na izračunavanju poreza zaradila je 30 hiljada dolara, te je uvidjela da je taj posao, koji je potrebno raditi samo pred kraj i početkom nove godine, unosniji i plaćeniji čak i od avioinžinjera sa kojim je mogla zaraditi oko 60.000 dolara godišnje.

Raditi dva posla istovremeno, i to u dva različita grada, postalo je previše naporno, zbog čega je Aida shvatila da mora nešto promijeniti u životu. Ono što joj je pomoglo da donese životnu odluku jeste jedan poziv doktora.

Još jedan šamar

- Jedan dan me nazvao doktor, nakon što sam radila nalaze krvi i rekao mi da sam vjerovatno prilikom primanja krvi dobila hepatis C i da su mi ostale samo dvije godine života. U tom trenutku sam se skamenila i nisam znala šta da radim. Odjednom ti ne vrijedi ni to što sam bila dobar čovjek, što sam bila vrijedna, što sam vježbala, pazila na ishranu, odjenom više ništa vrijedi. Mogla sam biti lopov i krasti - u tom trenutku ti je isto... Tada sam stalno plakala i naglo smršala, bila sam depresivna... To je trajalo dvije sedmice, a onda su nakon još nekoliko pregleda koje sam obavila doktori shvatili da su moje nalaze pomiješali sa nečijim drugima. Tada sam shvatila koliko stres i sekiranje ništa ne vrijede. Shvatila sam kako nisam skoro nigdje bila, kako nisam ništa posebno radila. Odlučila sam da dam otkaz, spakujem kofere i odem u Afriku da pomažem djeci. Sve i jedna osoba koju poznajem rekli su mi da to ne radim, da je to riskantno i da nije pametno, ali ja sam odlučila da dam otkaz, da ulažem u svoju malu firmu, u njoj radim tri-četiri mjeseca, a onda putujem svijetom – prepričava ova Sarajka.

Govori da je najgore što se ljudi boje i zbog toge život ne žive punim plućima, što je ona odlučila da radi.

- Ljudi se boje, ali čega se boje – neuspjeha. Ne možeš se bojati, možeš samo realno razmišljati i biti optimističan. Meni je brat govorio kako ako dam otkaz neću imati medicinsko osiguranje, pitao me šta ako dobiješ rak, ali ja sam mu rekla šta ako ga ne dobijem. Hvala Bogu, danas ga nemam – priča kroz smijeh ova avanturistkinja.

Proputovala cijeli svijet

Do sada je obišla 107 zemalja svijeta, a kako kaže, putovat će dok god bude mogla.

- Nikada ne znam koliko ću negdje biti. Nikad nisam puno unaprijed planirala gdje ću i kako ću ići. Doduše, sada gledam da obiđem one zemlje u kojima još nisam bila, a nije mi ih puno ostalo, to su uglavnom neka manja ostrva za koje su ljudi i rijetko čuli – govori kroz smijeh.

Ističe da njoj za putovanja nije potrebno puno novca, te da griješe oni koji misle da se bez puno novca ne može obići svijet.

- Ja koliko zaradim za tri-četiri mjeseca meni je dovoljno da mogu putovati, ali nekome ne bi bilo. Ja u Sarajevu nemam auto, u Atlanti imam jako malu kuću, za razliku od ostalih ljudi. Volim da potrošim na putovanja, a ne na materijalne stvari. Rijetko spavam u hotelima, spavam u hostelima koji znaju koštati samo 5 KM. Bitno mi je da sam tu gdje sam i da upoznajem narod i zemlju. Ponekad spavam i u šatorima. Volim da putujem autobusima zato što vidim više – priča ova putoholičarka dodajući da ljudi imaju predrasude prema onima koji putuju sami.

- Ne znam zbog čega je to tako. Ja idem sama na put, ali u suštini nikad nisam sama... Uvijek upoznaš nekoga, posebno ako ideš na skijanje, ronjenje ili tako nešto... I druge ljude koje sretneš su putnici kao i ti, pa i njima je drago da upoznaju nekog drugog. A sa druge strane mi je lijepo nekada i biti sama, jer kada sam s nekim, moram biti obzirnija, a ovako radim sve što ja hoću – ističe Aida.

Pored Amerike i Bosne i Hercegevine, Aidi je treći dom Tajland, gdje često odlazi kako bi ronila. Obožava bliske susrete sa ajkulama zbog čega putovanja često organizuje tako da bi mogla s njima roniti. Kaže da za nju nema straha od ajkula i drugih morskih životinja i jedini osjećaj pod vodom joj je uzbuđenje.

Sa bh. pasošem u Sjevernu Koreju

Aida kaže da joj je jedno od zanimljivijih bilo putovanje u Sjevernu Koreju.

- Prošle godine sam bila tamo 10 dana. Išla sam, naravno, sa bosanskim pasošem, rekla sam da sam ronilac. Išla sam iz Pekinga, gdje imaju dvije turističke organizacije koje dogovore putovanje i vizu. Kada stignete u Pjong Jang dočeka vas ogromni aerodrom, velika lijepa zgrada, moderna. Osjećate se kao u New Yorku, samo što nigdje nema žive duše. Stroga su upozorenja da ne smijete unositi bilo kakve novine, magazine, knjige, a sa laptopa sam morala izbrisati sve filmove. Taj dan je bila proslava 70 godina njihove vojske. Na ulicama je bilo milion ljudi sa zastavicama, cvijećem. Pored vas prolaze tenkovi, vojnici, svi se vesele, to je zaista neobično... Svi su isto obučeni u tamnim bojama, muški u odijelima, djevojke u dužim suknjama kao partizanke. Slabo šta uvoze, zbog toga imaju nedostatak mesa, pa im psi nisu kućni ljubimci nego obrok umjesto teletine. Imaju neki svoj ograničen internet, nigdje ne putuju, ispran im je mozak, ali koliko sam vidjela, sretni su. Ono što mi je bilo čudno jeste da im je čitava zemlja izljepljena posterima na kojima se vidi kako korejski vojnik ubija američkog vojnika – prepričava svoje doživljaje Aida, dodajući da ipak nema strogih kontrola, kao što se misli, kada turisti hodaju po gradu.

Za Aidu Karamešić nema kraja neobičnim avanturama. Za nekoliko dana iz Sarajeva kreće  za Madagaskar, a koliko će tamo biti i kada će se tačno vratiti u svoj američki dom ni sama ne zna. Kako kaže, nikada ne zna kako i gdje će je put odvesti.

Izvor: Faktor