Download-ujte našu aplikaciju

20:41 / 23.09.17

Prvi korak prema promjeni je svjesnost: Moja priča, moj najljepši cvijet - Iris

Prvi korak prema promjeni je svjesnost, drugi je prihvatanje. Prilikama koje pružamo jačamo ljudskost, jer je važno da se ne izgubi. Predrasude moramo rušiti. Moramo rušiti temelje nepravednog ponašanja prema onima koji to nisu zaslužili. Vid spoznaje treba da bude iskustvo i pružena ruka.

FOTO: FACEBOOK
FOTO: FACEBOOK

Ne bih ja sada da govorim o zakonu, kojeg zapravo ni nema. Ali, ima ovdje, očito, pametnih koji znaju bolje i od zakonovog zakona. Neću koristiti ni književne izraze da se izjasnim, jer možda mi se i to zamjeri. Odakle meni pravo da ja budem pismena? Zapravo ni sama nisam bila sigurna kako da počnem, ali početi moram. Ne želim da šutim o stvarima koje bole, o stvarima sa kojima sa svakodnevno suočavamo, mi majke, roditelji, borci, za svoju djecu. I kao takve, borbene, nemamo pravo ličiti na insana. Trebale bismo biti jadne. Prljave. Onako za primjer. Za sadaku. A sadaka je upravo ta koja nam ne treba. Moje ime je Dijana Anamarija Brozek. Ime koje zbunjuje. Postavlja pitanje, ko sam ja i šta sam ja to? Volim odgovoriti da sam čovjek. Jesam i nastojim biti čovjek. Pored toga sam i majka. Samohrana majka šestogodišnje djevojčice Iris. Iris je dijete/osoba sa invaliditetom. Anomalie multiplices.

Iris, moj cvijet, je mnogo veći borac i od mene. Mnogo veći borac od mnogih. I kao takva, jedna mala lavica, niti ona, niti bilo koje drugo dijete, sa invaliditetom ili poteškoćama u razvoju, ne zaslužuje da ih "dobrodušnici", "veliki humanisti" ovog društva spominju. Jer ih spominju na način koji nije prikladan. Na način koji nije dostojan jednog djeteta.

Da, poštovani i uvaženi "dobrodušnici" ovog društva, svi vi koji stižete voditi više tuđe nego vlastite živote, u Bosni i Hercegovini postoje djeca koja i pored životnih nedaća, za svojim malim vratom imaju dodatno i ljude, koji im onako od "srca" poklanjaju nadimke Džennetska ili rajska djeca, jer su to djeca, kojoj je ova država servirala sve na izvolite. Sve im je besplatno. Zapravo i jeste. Svaka uvreda, granica podjele. Niko za to ne snosi odgovornost. Ne vlada se terminologijom, te ih tako, upravo na taj način, takvim spominjanjem odvajate od ostalih. Zamislite, gospodo "dobrodušnici" i "humanisti" na baterije, kažem na baterije, jer se osipam na sve one, koji će ti "od srca" učiniti nešto, a onda stalno to lijepiti kao etiketu. Etiketu na kojoj piše: JA SAM TEBI ... Nemoj! I nisi! Ne činite, ne na taj način!!! Gnusan je. Za bilo što. Pogotovo kada je riječ o djeci.

Zamislite, ta djeca, imaju pravo na život! Možete li to zamisliti??? Kažete imamo primanja, znate li kolika? Mislite li da je to dovoljno? Kažete sve je besplatno? Gdje? Očito ne živimo u istoj zemlji. A i uslovi preživljavanja nam nisu isti. Toliko je pojedincima dosadno, da se provjerava urednost roditelja? Mislite da ta djeca, za to malo što imaju, nazovimo to pravom u ovoj zemlji, mogu sama srediti papirologiju? Dobiti lijekove? Mogu se sama izboriti sa svim problemima, sa svim onim što im je društvo nametnulo?!

Znate li kakav je osjećaj kada dođete u park i kada trpite poglede sažaljenja? Znate li kakav je osjećaj kada se niko ne želi igrati sa djecom, koja su za druge – drugačija? Znate li kako je buditi se svakog jutra sa mislima kako dalje? Da li ja, kao majka, da li ostali roditelji, djece sa invaliditetom ili poteškoćama u razvoju, trebamo biti neuredni, da zadovoljimo standarde, da bi neko rekao, vidi kako je jadna, hajmo pomoći! NEMOJTE MOLIM VAS! Trebam li govoriti kako je društvo također "naklonjeno" djeci sa poteškoćama u razvoju? Čast za izuzetke. Uvijek ih ima, Ali, za mnoge mi smo još uvijek društvo idealno za kamenog doba! Zamislite usuđujemo se štediti i otići na planinu! Na more! Zamislite, a živimo u kamenom dobu, okruženi stijenama.

Znam, ima svega, ali ne možete, nemate pravo, sve stavljati u isti koš. Nemate pravo, jer ne znate. Nemojte pomagati nama, pomozite sebi. Mi ćemo se i dalje boriti za sebe. Ja ću i dalje biti uredna. I dalje ću se boriti za svoju Iris, da uživa u svemu što voli. Da uči da voli. Da se druži, ima prijatelje. Bez predrasuda.

Mnoga prava, jesu nam uskraćena, ali vjerujem da ćemo se za njih izboriti. Treba li pojedincima da odvojimo od svojih primanja? Imamo tako mnogo. Samo se takvi i na takav način nemojte o nama brinuti. Pričate nam o inkluziji? Znate to je ono kada su sva djeca u istom timu, u jednom dresu gdje kuca jedno srce, srce za timsku igru, pobjedu, a možda i poraz. Na mjestu gdje smo svi jednaki. Čistog srca i širokog osmijeha.

U moru stijena, teških i sivih, istrajat ćemo. Ipak, postoje i ona srca koja nisu olovna, koja ti pruže ruku prijateljstva. I nikada ne kažu, ja sam.