Download-ujte našu aplikaciju

15:09 / 05.04.17

Prvo dijete žrtva opsade: Otac čuva jedinu fotografiju svoje kćerke

Sarajlija Fahrudin Kučuk danas piše knjige za djecu, a motivacija mu je njegova kćerka Aida, koja je poginula kada je imala pet godina. Nagrađivani je pisac, a susreti s djecom su mu, kaže, lijek.

Doček Nove 1992. godine u Sarajevu - plavokosa djevojčica, tek napunila pet godina, stoji nasmijana na stolu pored okićene jelke dok je otac drži, piše AlJazeera Balkans.

To je jedina fotografija kćerke koja je danas ostala Fahrudinu Kučuku. Četiri mjeseca nakon što je snimljena, Aidu Kučuk, dok je spavala u stanu u sarajevskom naselju Grbavica, pogodio je geler. Bila je prvo dijete žrtva opsade grada.

Porodica je, pokušavajući spasiti ranjeno dijete, izašla iz stana i nije se više mogla vratiti, ostavljajući iza sebe sve stvari i uspomene, koje su nakon toga spaljene i uništene.

- Prvi maj je bio sunčan, palo je nešto granata, ali bašte po gradu su bile pune - prisjeća se Kučuk posljednjeg susreta s kćerkom, kojoj je majka preminula četiri mjeseca nakon njenog rođenja.

Stoga su Aidu, kako bi joj pružili lijepo porodično okruženje, objašnjava, zajedno odgajali roditelji supruge i njena sestra, koja je živjela na Grbavici, gdje bi je vodio vikendima.

- Svastika i badžo su je doveli kod mene na posao. Radio sam kao poslastičar, a bio sam i borac, ali sam taj dan rekao da više neću dolaziti na posao, jer nema smisla. Zajedno smo proveli dva sata i svastika mi kaže da će se vraćati na Grbavicu, da uzmu neke stvari, i da će otići kod svojih roditelja. Znao sam da je sve to otišlo predaleko, da će najprije odsjeći Grbavicu, jer sam prije toga s kćerkom išao tamo, a znali smo sami biti u trolejbusu. To je kao film kataklizme, neka jeza, ne vidiš ljude na ulici... – vraća slike.

Sljedeći dan je počela jedna od ključnih bitaka za grad, zapaljena je zgrada Pošte, telefonske linije u većini grada više nisu radile, granate su padale po centru Sarajeva, koje će od tada, narednih 1.460 dana, biti pod opsadom, a njegovi građani stalna meta.

- Vratio sam se sa linije i s grupom saboraca slušao vijesti. Tranzistor radi, grad gori, ljudi stalno osluškuju vijesti, onaj je skvrčen, drugi je zguren, u njihovim glavama razmišljanja šta će se desiti. To je neopisivo stanje, ta neizvjesnost, negdje pred ludilo – približava nam stanje Kučuk.

Tražio sam da i mene nešto pogodi

U tom momentu sa tranzistora su čuli apel da se puste kola hitne pomoći na Grbavicu, jer je jedno dijete ranjeno.

- Navodili su istu ulicu, broj zgrade i ulaza na kojem je moja kćerka. Ipak, rekli su da se radi o dječaku, i to me malo smirilo. Međutim, ta vijest je stalno ponavljana i već u tom momentu nisam više nagađao, u meni se probudio osjećaj da je u pitanju Aida... – s tugom će otac.

 Kako su mu kasnije ispričali, tog dana ispred zgrade su bili transporteri, koji su međusobno ispaljivali granate. Jedna od njih je udarila u zid zgrade.

- I jedan jedini geler, koji je bio kao igla, prošao je sav taj zid i zabio se u preponsku arteriju dok je spavala. To je matematički nevjerovatno. Niko u stanu to nije mogao pretpostaviti, mislili su da još spava, ali kada su vidjeli da se ne budi, iznijeli su je u osvijetljeni hodnik i vidjeli krv. Tada je uslijedio apel – s nevjericom će.

Međutim, i pored toga, kola hitne pomoći nisu propuštena. Aidu je porodica iznijela na rukama i smjestila u transporter. Odvedena je u bolnicu u Lukavicu, ali je bilo kasno.

 - Zbog pucanja, dženaza je bila tek nakon pet dana. Kada smo se vratili sa dženaze, bio sam svjestan da se mora živjeti dalje. Samo, to je kod mene bilo tako da nisam više razmišljao o sebi, bilo mi je svejedno da li će me nešto pogoditi. Kada sam izlazio na liniju više se nisam ni saginjao, skoro sam pa tražio da me pogodi... – uvjerava nas Kučuk.

Susreti s djecom su za mene lijek

Nakon rata, nastavlja pričati Kučuk, koji više nije imao djece, unutrašnje nezadovoljstvo natjeralo ga je da se okrene nečemu što je njegovao u djetinjstvu - pisanju. Kako kaže, majka mu je bila veliki narator, pričala je toliko legendi o Sarajevu... Prvu knjigu, “Tajna zvjezdane sobe“, pisao je rukom, tri dana i tri noći.

Njegovo vrelo se, kaže, tada otvorilo i uslijedilo je nekoliko romana za djecu, slikovnice, zbirke pjesama i priče. Počeo se baviti i lutkarstvom, a rado je prihvatio i poziv da bude Djeda Mraz na sarajevskom novogodišnjem marketu.

- Kada sma objavio knjigu “Patuljak Dado iz Popovog gaja“, nakon nekoliko mjeseci dobio sam pismo. Vidim da je to dječiji rukopis, uđem u lift i zakočim ga da pročitam pismo. Toliko sam se isplakao, jer je dječak iz Visokog uz pomoć mame napisao pismo, kako je došao je do te knjige i naučio čitati tečno uz nju. Pitao je postoji li mogućnost da se upoznamo. Sretnem se s Tarikom, dječak kao lutka, i njegova majka govori da je rođen 18. maja, istog dana kad i ja. Onda shvatiš da je život magija, da ima nešto, da ništa nije slučajno... – svjestan je Kučuk.

Ove godine Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine nominirala je Kučuka za najveću svjetsku nagradu za dječiju i književnost za mlade, koja nosi naziv "Astrid Lindgren", po autorici knjiga o Pipi Dugoj Čarapi.

- Barem 90 posto motivacije za pisanje je odlazak mog djeteta sa ovog svijeta. Iz najgoreg momenta sam izvukao, barem mislim, ono najbolje. Susreti s djecom su za mene jedan prirodni ventil, lijek – sa sjetom će Kučuk.

Zajedno s kolegama, pokrenuo je i Festival dječije umjetnosti, koji je prošle godine okupio 250 gostiju iz regije. Uvijek počinje 2. maja - dana kada je njegova kćerka poginula. Specijalna nagrada za dijete koje napiše najljepšu bajku nosi ime Aida.

Aida bi danas imala 30 godina. Njen otac, kaže, tačno prepozna to godište i pita se šta bi ona bila i koliko bi dao da postane dobra osoba s puno ljubavi u sebi. Susret s njom zamislio je u nagrađenoj priči “Šareni svijet“.

- U toj priči koristim imaginaciju i stvarnost, u finom spoju: prepoznavanje glasa, svega što je ona, izgovara mi ime, ali slika blijedi i želim da idem za njom, ali onda ona govori: 'Ti trebaš još dosta toga da ispišeš' – opisuje "susret" sa kćerkom.

Fahrudin Kučuk se iskreno nada da postoji taj susret, jer bi ga, kaže, ubilo kada bi razmišljao drugačije. A on je uvjeren:

- Da ćemo se jednom sresti, da me gleda, da je zadovoljna sa mnom... - govori dok gleda u jedinu fotografiju svoje kćerke.