18:31 / 11.01.17

Psi rata: Vojskovođa Dodik ne postoji bez podrške iz Srbije

Globalna scena danas je također nešto drugačija nego što je bila prije 2012. Ovdašnji kerovi rata to vide kao jasan znak da je najzad kucnuo njihov čas. Ali Srbija se tu ponaša kao klasični zavisnik od kocke (od rata, dakle).

Milorad Dodik
Milorad Dodik

Nećemo ovdje o tome da nas je u januaru opet iznenadio snijeg. Ni o bezobrazluku predsjednika skupštine Beograda koji izigrava šaljivdžiju i kaže da se niko još nije dosjetio da napravi "sistem“ za hvatanje pahulja u letu. Ima važnijih stvari od zavejanih ulica i nekompetencije i drskosti predstavnika vlasti. Daleko važnijih.

Bilo je potrebno četiri i po godine novoradikalske vlasti pa da ponovo počne ozbiljno da se govori o novom ratu za teritorije susjednih država (ovdje je tek jedan, ilustrativan primjer). Tako to rade preobraćeni „mirotvorci“. Zaklinju se u mir dok huškaju na rat. Od 2012. naovamo, izvan granica Srbije nije se dogodila nijedna bitna promjena. Stvari u okruženju su stajale uglavnom isto kao i prije 2012. Jedina velika promjena kojom se mogu objasniti novi pozivi na rat dogodila sa u ljeto 2012. u samoj Srbiji: pobjeda aktera starog režima na predsjedničkim izborima sa sobom je povukla i dolazak nekadašnjih radikala na vlast.

Četiri i po godine kasnije, pred nove predsjedničke izbore, Srbija se našla usred ratne kampanje. Pripisati krivicu za novi militaristički zanos (koji se ogleda i u najavama za ponovno uvođenje obaveznog služenja vojnog roka) isključivo predsjedniku jednog od dva bosanskohercegovačka entiteta Miloradu Dodiku bilo bi krajnje neozbiljno. I Dodik je danas isti onaj koji je bio i prije 2012. Vojskovođa Dodik koga sada gledamo ne postoji bez podrške iz Srbije (i Rusije, naravno). Priče o promjenama globalnih i regionalnih okolnosti veju se samo da bi se pokrila istina o promjeni koja se dogodila unutar Srbije.

Dobro, nije baš ni da se između 2000. i 2012. ozbiljno radilo na prekidu sa nacionalističkom politikom iz devedesetih. Istina je i da se nije gorjelo od želje da se izvedu pred sud i polože račune za zlodjela akteri starog režima. Čak ni lustracija nije bila realna opcija. Ali se ratnohuškački mehanizam nije podizao u mjeri u kojoj je danas aktiviran – od SANU-a, preko crkve i medija, do visokih zvaničnika države. Upadljivi izostanak predsjednika vlade sa mitinga u Banjoj Luci ne smije da zavara. Njegovi ministri, postrojeni kao kulise za tamošnju paradu, niti smiju niti su u stanju da samostalno djeluju i govore.

Naravno, globalna scena danas je također nešto drugačija nego što je bila prije 2012. Ovdašnji kerovi rata to vide kao jasan znak da je najzad kucnuo njihov čas. Ali Srbija se tu ponaša kao klasični zavisnik od kocke (od rata, dakle). Svako novo dijeljenje taj zavisnik vidi kao onu sudbonosnu šansu poslije koje će se sreća okrenuti u njegovu korist, a on ne samo nadoknaditi sve što je izgubio nego i zaraditi preko toga. Da su nam škole bolje, svako dijete bi znalo kako se takve priče bez razlike završavaju.

Kao i devedesetih, građani Srbije će i 2017. imati šansu da izbjegnu takav kraj. Izbori u aprilu imaju naravno veze i sa Savamalom, i sa padom helikoptera, i sa poplavama, pa i sa snijegom koji uporno iznenađuje vlasti. Ali su oni i mnogo više od toga. Na početku 2017. pokazuje nam se da će se na tim izborima ponovo birati između rata i mira. To što će nam se glavni akter tekućih vlasti ponovo predstaviti kao ključni garant mira, dok cijeli njegov aparat huška na rat, sada bi već morala biti za sve prozirna i jeftina obmana, na koju više niko ne bi smio da nasjedne. A pitanje je i kakvi su nam kapaciteti da je preživimo, ako i ovaj put prođe.