19:58 / 09.01.17

Ratna škola u stanu tete Bebe: I kad umrem, gledat ću djecu s neba

U ratnom Sarajevu na Trgu djece Dobrinje u stan od pedesetak kvadrata Jovanka Seferović, svima znana kao teta Beba, primala je učenike dobrinjske osnovne škole "Osman Nuri Hadžić" gdje je održavana nastava.

U vrijeme kada se pokušavala spasiti živa glava, a u želji da obrazuju djecu i da ih sklone sa ulica, stanovnici su tražili prostor gdje bi smjestili jednu učionicu. Svoja četiri zida ponudila je teta Beba.

- Djeca ne jedu zidove – kaže na početku razgovora.

I danas vedra i puna života, iako teško narušenog zdravlja, goste prima sa osmijehom na licu uz obavezan poljubac. Oslovljava vas kao “drago moje dijete“ ili “mila moja“ i tako nastavlja milozvučnim glasom.

- Evo ovdje su se od ratne '93. godine pa sve do 1998. okupljala djeca od prvog do četvrtog razreda. Bilo ih je u jednom razredu nekada i 25. Uvijek graja i gužva. A tek kad bude mali odmor, onda se razlete, pa ko će prvi do toaleta – priča kroz smijeh Jovanka.

Nastava se na početku održavala u prvoj smjeni, pa su poslije uveli i drugu.

- Časove su držale učiteljice Marica i Hatidža. Donijele su tablu iz škole i sve ostalo što su mogle spasiti. Imala su djeca i Vjeronauku. Dobijali smo humanitarnu pomoć pa smo djeci pravili i užinu – kazuje teta Beba dok pokazuje improvizovanu peć zahvaljujući kojoj je uspijevala da zagrije stan, te da ponešto i skuha.

Kaže kako su se neki roditelji bojali da joj pošalju djecu u stan na nastavu.

- Ipak sam ja za njih bila Jovanka, ali to su pojedinci. Kasnije su shvatili da im se ovdje neće dogoditi ništa loše i da im neće biti lošije nego drugoj djeci. Bog je jedan, on je sve nas stvorio – ističe.

Jednom prilikom kamion sa humanitarnom pomoći dopremio je i školski pribor za ove učenike.

- Bilo je tu i plastelina i gline, te su djeca pravila figurice koje su kasnije poslane u Češku. Napravljena je i izložba tih radova u jednoj češkoj galeriji, a i njihove novine su o tome pisale – sjeća se teta Beba.

Sa mužem Hasanom živjela je 32 godine. Jeli su, kaže, iz istog tanjira, iskreno su se voljeli.

- On je bio lijep i zgodan, pravi Crnogorac - govori dok pokazuje porodične fotografije.

Muž joj je umro u martu 1993. godine, a te iste godine u aprilu ostaje bez sina Davora, pripadnika Armije BiH. Život, u nadi da će se sin pojaviti svakog časa na njenim vratima, nastavlja sa kćerkom, Davorovom sestrom blizankom Davorkom, koja brine o majci.

Davorka je također bila pripadnica Armije BiH, te je većinu vremena u ratu provodila izvan kuće.

Brata se prisjeća sa suzama. I danas vodi potragu za Davorovim kostima. Jedina im je, kažu, želja da ga dostojno sahrane.

- Borimo se da to dočekamo. Mamu su spasili vjera u Boga i djeca. Uvijek je pomagala ljudima oko sebe, dijelila hranu, davala koliko je mogla. Živjela i živi u nadi da nešto sazna o sinu – priča Davorka.

Njena majka Jovanka kaže da su joj djeca vratila vjeru u život.

- Mene usrećuje da usrećujem druge. Volim djecu. Nas je sedmero djece u majke bilo. Nije mi Bog dao da imam unučad, ali sva djeca su moja i volim svako kao moje. Kad me djeca sretnu, pozdrave me, a ja ih pomilujem po glavi i poljubim – priča Jovanka.

Kaže da je se bivši učenici, sada već odrasli ljudi, sjete svakog osmog marta, posjete je i donesu cvijeće.

- Nadam se da me sva ta djeca koja su prošla kroz moj stan neće zaboraviti. Ja njih neću... I kada umrem, gledat ću ih sa neba – zaključuje teta Beba.