Download-ujte našu aplikaciju

09:38 / 27.08.17

Remzija Balagić jedini je četkar u BiH i sa kćerkom u dućanu čuva zanat od zaborava

Ago Balagić, ratno siroče i petnaesto dijete u porodici Balagić iz Glamoča, u Sarajevu je 1956. godine počeo izučavati četkarski zanat kod majstora Jahijela Fincija, gdje je nakon završetka zanata ostao da radi.

Ago je punih 40 godina bio jedini četkar u Sarajevu, a za to vrijeme tri puta je mijenjao lokaciju. Iz Bezistana je preselio u Titovu ulicu, zatim u radnju u Čizmeđiluku, gdje i danas četke proizvodi njegov sin Remzija.

Remzija je zanat učio od oca od osme godine. Otac Ago je radio do penzije, a potom je Remzija preuzeo zanat koji je zavolio, a otac mu je u dućanu pomagao sve do smrti.

- I danas učim da pravim četke jer ni danas ne znam sve da napravim. Neke su se davno prestale proizvoditi, za njima potražnje nema pa se sada i ne sjećam kako se prave. Ima i četki koje prvi put vidim pa pokušam da ih napravim. Nekada je u našem dućanu bilo 300 četki, a danas ih proizvodimo oko sedamdesetak – priča Remzija.

Na posao "sa pjesmom"

Nekada je, kaže, osjećaj bio predivan i na posao je dolazio "sa pjesmom".

- Rado sam silazio u čaršiju, nešto popiješ i pojedeš, a bilo je i posla. Industrija nije toliko smetala zanatstvu, a sada primat preuzima industrija, snizila je cijene i ne gleda se kvalitet. Do rata je inekako bilo posla. Moj otac je jedini u tom periodu završio zanat, jedini je imao papir, bile su još dvije žene koje su se bavile proizvodnjom četki, a pred rat su zatvorile radnju i otišle u penziju – priča Remzija koji je sada, kako zna, jedini četkar u BiH.

Za materijal se teško snalazi, nema, kaže, gdje da nabavi dlaku, žicu, eksere i sve ono što mu treba za kvalitetnu četku. I drvo je teško naći po cijeni koja bi njemu bila prihvatljiva da, na kraju, i njegov proizvod ima dobru cijenu.

- Dlaku je najteže nabaviti, većina ili skoro sve firme na području bivše Jugoslavije gdje smo ranije nabavljali repromaterijal su ugašene. Borba za materijalom je konstantna. Posla više nema nego što ima i onda kada nešto prodaš kao da dobiješ neku injekciju, to te ponese i nećeš da zatvoriš – kazao je Remzija, dodajući da se kupuju proizvodi, ali ne u toj mjeri da bi se moglo preživjeti.

Kaže da kupuju oni koji spoznaju da ručni rad i kvalitet vrijedi, ali da to nije u onom obimu koji je potreban da bi posao mogao opstati.

- Bavim se nekim drugim stvarima da bih mogao opstati i kao četkar. Žalosno je da izgleda kao da bježiš od zanata. Zanatlije nikada nisu bili bogati ljudi, ali bilo je za cekera, a ovo sad je preživljavanje – priča za Faktor.

Prije su kaže Remzija dolazile firme, pekari, mljekari, znali su gdje je njihov dućan i naručivali su i na stotine četki.

- Sada tih firmi nema, a ostali kupuju nove plastične četke. I čika Miši sam za obuću napravio četke, pa je to naslijedio njegov sin koji danas, nažalost ne radi – kaže Remzija.

Kaže da mu je žao jer zanati odlaze u zaborav.

- Imamo jednog užara, sedlara nema više, neće niko ni znati da sam i ja bio kada se ova radnja zatvori, jer ni sada se ne zna da postoji četkar, zanatlijama se smatraju neki drugi ali ne i mi. A neki bi jedva dočekali da zatvorim dućan pa da dođu do lijepog poslovnog prostora – kaže Balagić.

Nema kaže ni učenika koji bi da uče, a volio bi da makar neko pokaže volju i interesovanje pa da se zanat ne zaboravi.

Kćerke neće očevim stopama

Njegova kćerka u posljednje vrijeme navrati u dućan da pomogne ocu, ali ne namjerava nastaviti njegovim stopama.

- Ja sam odrasla uz ovaj zanat i cijeli život gledam oca kako i šta radi, a tek nedavno se javila želja da i ja probam nešto konkretno napraviti. Imam još tri sestre i niti jedna od nas ne planira nastaviti očevim stopama. Mislimo da je četkar muški zanat, ali radi oca ja želim da naučim i samo da znam – priča Amila Balagić, sedamnaestogodišnjakinja, učenica Srednje medicinske škole.

Otac, kaže, nije strog učitelj.

- Znala bih napraviti neke četke ali je najbolje kada je on tu da pokaže i pripomogne. Žao mi je jer čaršija gubi dušu, svuda su kafići. A bilo je komentara i na naš dućan, kažu radnja je povelika, mogao bi se kafić otvoriti. Ja kažem da mi je žao dućana, zanata i četki. Stranci su oduševljeni kada saznaju da se to rukom napravi. Pitaju je li upitanju izložba i može li se kupiti. Kada se zadese u trgovini i vide da otac pravi četku zanima ih kako to izgleda – kazala je Amila za Faktor.

Da imaju materijala za rad i proizvoda bi, kaže Amila, bilo više.

- Otac pomalo gubi volju, ali nastojim da mu budemo podrška da ustraje unatoč svemu – zaključuje Amila.