Download-ujte našu aplikaciju

11:54 / 10.04.17

SJEĆANJE na Hanumicino otvoreno pismo, praznike i pokidane veze iz sarajevskog aprila '92.

Ratni reporter (off): "Vrijeme je sarajevskih aprilskih svetkovina: Besposličari pokunjenih glava slave Prvi april-Svjetski dan šale; Ne svi:većina Muslimana praznuje Bajram, a drugovi - u manjini, obilježavaju Dan oslobođenja Sarajeva; Moj drug Sule proslavlja sedmo jutro bez alkohola u krvi, a koleginica Ubavka bez cigaret-dima u plućima;

PIŠE: Šemsudin Gegić

Ne svi: sarajevski pravoslavci služe pomen ubijenom svatu i barikadama postavljenim prvomartovskom referendumu o nezavisnosti BiH, a sarajevski katolici u tajnosti izmještaju van grada organizatore proslave jedanaestogodišnjice lipanjskog ukazanja Gospe; Dženi, ljepotica naše redakcije, suzama puše u deset svjećica na rođendaskoj torti sina Ivora koji je u jednom od 250 vanrednih letova aviona JNA, UN-a, sarajevskog Bosna Aira, skopskog Palera i UNPROFOR-a, evakuisan iz Sarajeva; pjesnik Duško T. i reditelj Gana obilježavaju datum tromjesečnog puštanja u trgovinski promet bankovnih čekova bez pokrića; Jasminka satima sjedi kod Dževde u sobi radioamatera RTV Doma i za program "Pokidane veze" bilježi poruke lične prirode, među kojima bi se, bar se tako nada, mogla naći i poruka njenog supruga Mladena proslijeđena sa terena u Rusiji...

Ja sam, evo, na snimanju TV priloga za centralni dnevnik u pola 8, kojeg večeras na TV Sarajevo u shemi združenih stanica jugoslavenske RTV uređuje i vodi Ivica P. Sa kolegom simateljem Levkom M. bilježim posljedice ratnih "poduhvata" inih skorojevića.

Oni su se, čak, i prvim spomenikom bh. moderne umjetnosti slikara Voje Dimitrijevića - u beton otisnute stope cipela mladobosnaša Gavrila Principa koji je desetljećima na faktografski i umjetnički način obilježavao mjesto na kojemu se zbio događaj atentata na prestolonasljednika Ferdinanda, nažalost, motivisali i, onda, iz tih se ideološki motiviranih cipela naoružani katapultirali na okolne sarajevske planine niz koje se prije osam godina klizala čuvena sarajevska Zimska olimpijada.

Uspjeli su: Dok se odvijao željeznički saobraćaj, išla su i pisma, ali od 4. aprila ove 92. godine XX vijeka, definitivno je u prekidu poštanski saobraćaj između BiH i drugih jugoslavenskih republika. Od 6. aprila ratom je prekinuta i dostava pošte na adrese građana Sarajeva.

Došlo je i do lokalnog pomjeranja stanovništva. I poštara. Pravci kretanja, nazivi ulica i adrese promjenjene, a sa ulaza u zgrade skinuta imena bivših stanara zbog čega, rizikujući živote, stotine penzionera cjelodnevno opsjeda Poštu i uzaludno čekaju da bi lično preuzeli svoje penzije..."

Tog popodneva, u info-bloku TVSA, sa montažerom Vladom koji je kao i ja diplomirao na FDU (pozorišta, filma, rtv) u Beogradu, Levkovim kadrovima snimljenim JU-matik kamerom koju nisu odnijeli oni što su preko noći prešli na "drugu stranu", insertiramo moj autorsko-istraživački dokumentarac "Poštari više ne zvone".

Iz Deska IPP-a nas požuruju da prvo završimo reportažni zapis o "Pokidanim vezama i neisporučenim pismima". Kadrovima granatiranih poštanskih vagona i dispečerskog poštanskog Centra u kojemu dogorijevaju pristigla pisma i paketi, kadrovima ograde od bodljikave žice i vreća s pijeskom koja opasuje poštansku zgradu čiji su prozori svi začepljeni UNHCR-folijom, kadrovima bijelih UN-transportera koji se smjenjuju u dežuri između vozne i autobuske stanice, kadrovima preživjelih poštara koji još neuništene pošiljke, po navici i opisu posla, razvrstavaju po adresama primalaca određenih distributivnih gradskih rejona, "pokrivamo" prethodni reporterski off snimljen među ostacima granatom uništenog poštanskog inventara u Glavnom poštansko-saobraćajnom Centru Pošte Sarajevo 2. na Željezničkoj stanici.

Kadar pisma na ćirilici koje je ispalo iz koverte na kojoj su nečijom krvlju zamašćeni adresa i poštanski žig smo zumirali i pretvorili u stop-kadar kako bismo mogli pročitati šta piše na listu papira istrgnutom iz pisanske sveske:

"Hanumice sarajevska, nesuđena moja, iako smo emotivno daleko, a još uvijek prostorno blizu jedno drugom, ovo ti pismo pišem i šaljem iz mjesta u koje smo prije ove opake vreline često zajedno provodili vikende. Ti ovamo nikada nisi bila sretna, a ni ja tamo gdje si ti ostala. Kao što nikada i nikako ne mogu uhvatiti hip upliva u san, tako se ne mogu oteti nasilnom zaboravu. Zato me počuj: ne hakći se glasno kad se sa drugaricama budeš šalila između Mome i Uzeira - čuće te granata, ne prkosi ispuhujući balone kroz olimpijske krugove - vidjeće te snajperista, iščlani se iz biblioteke - knjige najlakše gore, našoj nerođenoj djeci ne pričaj da su sarajevski Romul i Rem i da će ih, kad nastane apokalipsa, podojiti vučica - Vučko je maskota mene mužjaka, ne sjedaj u žičaru - ostaćeš da visiš u zraku, ne trči za poštarskim biciklom - tebi više neće pisma stizati, ne idi više svako treće veče u kino "Dubrovnik" - besplatno gledaj filmske scene uživo na ulicama tvog grada, prestani pušiti - zdravo je to kad nestane duhana i šibica, ne pleši u "Slogi" - sloge više nema, ako preživiš, a preživjećeš samo ako me poslušaš - udaj se za pobjednika, i za kraj ovog mog zadnjeg pisma kojeg ćeš primiti, evo ti tvoj Rumi: “Nemoj prodavati ogledala u čaršiji slijepih i nemoj pjevati pjesme u čaršiji gluhih!" - Vučko."

Prepisano pismo sam odnio Jasminki K. i radio-telegrafisti Dževdi R. da ga iste noći i sutradan nekoliko puta pročitaju u radioprogramu "Pokidane veze" i radiovezom pošalju u eter.

.................

Osmog aprila, a nakon punih 25 godina od opisanog događaja, donese mi na vrata dobrinjskog stana moj poštar Haris pismo od Hanumice i Vučka u kojemu iskazuju zadovoljstvo prošetati se sa mnom našim gradom, a onda otići do BH Pošte i zahvaliti im se što su mi u najtežim danima za njihovo preduzeće dozvolili da snimim i "uručim" detonacijom otvoreno Vučkovo pismo jednoj sarajevskoj Hanumici. A možda naprave i videopoštansku marku inspirisanu...


(Foto:Arhiv JP BH Pošta d.o.o Sarajevo)