Download-ujte našu aplikaciju

20:20 / 22.08.17

Stari zanati polahko izumiru: Vlasnici ne daju da se zatvore vrata dućana nakon 100 godina

Stare zanatske i trgovačke radnje na Baščaršiji danas u sve većoj mjeri postaju dućani sa modernom robom, kafići, nargilhane, slastičarne, a stari zanati izumiru.

Vlasnik jedine mlinarsko-oštračke radnje na Baščaršiji Haris Jagnjo zajedno sa svojom majkom Subhijom ne dozvoljava da se vrata dućana i radionice zatvore nakon više od sto godina.

Prije Harisa ovim zanatom su se bavili njegov otac Abdulah i dedo Smail koji je izučio zanat kod svog amidže Šerifa u periodu od 1912. do 1923. godine.

Svjedodžba dede Smaila o položenom zanatu zauzima glavno mjesto u dućanu.

- Bilo je nekada puno posla, a danas navrate samo stare mušterije ili turisti koje zainteresiraju mlinovi iz izloga. Moj sin Haris je inžinjer saobraćaja, a porodični posao mu je više hobi kojim nastoji sačuvati tradiciju koja se toliko godina gaji u našoj porodici, on je četvrta generacija majstora – priča Subhija Jagnjo, Harisova majka, koja tokom sedmice u radnji preuzima narudžbe i proizvode na popravku.

Subhija kaže kako je ovaj zanat u izumiranju i da je njihov dućan sa starinskim načinom rada ostao jedini.

- Sin radi svoj posao, a ovim se bavi samo nedjeljom. Posla i nema više. Potražnja je slaba, turisti se dosta zanimaju. Sumnjam da će neko nastaviti stopama naših predaka. Znali su nam iz Beograda mlin donijeti da se naoštri ili popravi – pojašnjava Jagnjo.

Posla bilo uoči Kurban-bajrama

Harisov otac je nekada pravio i noževe, a za njih je izrađivao korice od mesinga i drveta. Danas je njihov dućan jedan od rijetkih koja ima kovačnicu u sklopu radnje.

- U ovoj radnji su se nekada oštrile makaze, sjekire i noževi, a posla je najviše bilo uoči Kurban-bajrama, kada su ljudi donosili noževe da ih naoštre za klanje kurbana. I danas mušterije dođu, ali znatno manje – priča Subhija.

I natpis iznad dućana svjedoči o godinama i tradiciji porodice Jagnjo.

- Natpis na ulazu u dućan je još iz vremena mog svekra Smaila. Ovu reklamu postavio je Harisov dedo i u sjećanje na njega nikada je nismo skinuli, a nudili su nam turisti i da je kupe, međutim nismo dali – ističe.

Važno je, smatra Subhija, da se očuva tradicija.

- Stari zanati izumiru, a kako je krenulo, nećemo imati majstora ni za što. Slabo se uči i slabo se tome posvećuje pažnja, nažalost – zaključuje Subhija Jagnjo.

Suad Kurto u dućanu svog rahmetli oca i danas njeguje limarski zanat. Iza njega će kaže ovaj posao preuzeti bratići.

- To će biti treća generacija u ovom dućanu. Babo rahmetli je 1963. godine otvorio radnju, a ja već 50 godina pečem ovaj zanat – pojašnjava Kurto.

Kaže kako se nekada pravila razna galanterija, lonci za otkuhavanje veša, limene kante, razni kalupi, ali da ih sada ne proda i po šest mjeseci. Umjesto toga posla za njega ima na krovovima, olucima, strehama za roštilje, te drugim građevinskim objektima.

- Sva naša nafaka je sada napolju, na krovu, nije više u radnji. Lonce za otkuhavanje više niko i ne koristi, kome je ostalo u amanet, on i ne kupuje. To je sad samo za izlog u dućanu. Da nemamo starih svojih mušterija, mi ni za hljeba ne bismo imali. Od ovog zanata nema ništa više. Samo nas je nekoliko na čaršiji ostalo – kazao je majstor za Faktor.

Iako će, kaže, limarija uvijek trebati, najveći dio posla preuzimaju veće firme koje rade mašinski, a ne ručno kao zanatlija limar.

Vezilja više ne veze

Enisa Batalović vlasnica je jedine veziljske trgovine na sarajevskoj čaršiji. Zanatu se učila od majke, a nju nema ko da naslijedi. Ona zbog oslabljenog vida više ne može da veze.

- Čim žensko dijete malo stasa, davali su nam iglu u ruku i učili su nas da vezemo, heklamo i pletemo. Nikada nisam brojala, ali kada bi se prostrlo svo vezivo, bilo bi odavde do Pariza. Vezla sam jastuke, stolnjake i sve ono što mi je došlo pod ruku – priča Batalović. 

Sada u trgovini Enise Batalović imaju samo rijetki primjerci njenih radova, sva ostala mjesta zauzimaju noviji proizvodi koji su ujedno i traženiji od veza.

- Prije se neko i zanimao za vezene predmete, sada niko i ne pita. Ja sam 55 godina vezla, a već dvije godine ne radim ništa. Imam ljubav i dalje da radim, a nadam se da će neka od unukica pokazati želju da nauči. Da bi se vez držao u kući, on se mora pažljivo oprati, pa se mora uštirkati, zatim lijepo ispeglati i ako ukućani na to ne paze, onda trud ide uzalud, a brz način života ne da da se stigne to sve uraditi i očuvati kako zaslužuje – priča vezilja Batalović.