Download-ujte našu aplikaciju

14:14 / 26.10.17

Teška sudbina sirijskih samohranih majki: Zbog djece odustajem od smrti

Sirijke u izbjegličkom kampu Shuheda, u blizini granice sa Turskom, nastoje svojoj djeci koja su ostala bez oca, ali i domovine pružiti koliko toliko siguran krov nad glavom.

 

U izbjegličkom kampu u Atmeu, u sirijskom Idlibu, smješteno je više od 150 djece i njihovih majki.

Veliki dio porodica u kampu izgubile su nadu da su živi očevi i muževi, koje su priveli pripadnici režima sirijskog predsjednika Bashara al-Assada, a o kojima već nekoliko godina ne znaju ništa.
Uslovi u šatorima koje su podijelili volonteri humanitarnih organizacija su daleko od idealnih, ali pojedini prizori pokazuju da se život uprkos svemu nastavlja.

U kampu se nalazi i objekat od četiri sobe, kojeg stanovnici kampa nazivaju školom, a ispred nje je i manje igralište.

Merjem Sellum (32), majka Alija, Omera i Sidre uzrasta sedam, osam i deset godina, već šest godina živi u kampu. Njen suprug je prije šest godina uhapšen u Hami i od tad mu se gubi svaki trag.

-Odveli su ga s područja Kalet Madik, u Hami. Ali ne znam gdje je preminuo. Radio je u Damasku, kasnije je napustio i otvorio pekaru. Čim mu je istekao ugovor, uhapsili su ga. Vojska je ušla u naše naselje. Uhapsili su većinom mlade ljude. Odveli su mog supruga i njegovog brata. Od tada ne znam ništa o njemu, mislimo da je mrtav - pojasnila je Sellum.

"Razmišljam i o smrti, ali se sjetim djece, pa odustanem"

Dodala je kako su ona i djeca, nakon što su joj uhapsili supruga, izbjegli u selo u Idlibu. Tu su ostali dva mjeseca, a zbog stalnih napada pripadnika Assadovog režima, odlučili su utočište potražiti u kampu Shuheda.

-Roditelji i brat su mi u obližnjem kampu. Nemoguće je da živimo zajedno jer su šatori mali, ali ih posjećujem svake sedmice - kazala je.

Upitana zašto su došli baš u Idlib, zar nije bilo nekog sigurnijeg mjesta, Sellum je rekla kako je to sigurno područje jer je u blizini granice sa Turskom, zbog čega nema čestih napada.

-Ne možemo se vratiti u svoje selo. Ono je sada pod kontrolom režima - izjavila je Sellum.

Sellum je rekla kako je život težak za mladu samohranu majku troje djece.

-Teško živimo. Potrebe djece su veće. Žele bicikle, telefone, a ja im to ne mogu uzeti. U lošoj smo i psihičkoj situaciji. Svaki period donosi nešto novo. Ponekad me obuzme tuga, ponekad beznađe, a ponekad depresija. Djeca su mi jedino što me izvlači iz depresije. Razmišljam o smrti, ali se sjetim djece pa odustanem - kazala je.

Sellum je dodala kako su joj djeca podrška.

-Kada plačem, brinu se. Pitaju zašto plačem? Kada sam bolesna, oni obavljaju kućanske poslove - rekla je.

"Ponekad se ne mogu sjetiti lika mog supruga"

Prema njenim riječima, žive mirno u kampu.

-Tokom dana više volim ostati sama, ne idem nikuda. Djeci pomažem oko učenja. Pokušavam da od njih sakrijem umor. Ustanem, dvoje djece pošaljem u školu, a u podne treće. Dođu mi i komšinice pa se požalimo jedna drugoj - rekla je.

Kazala je kako često razmišlja o suprugu kada je depresivna.

-Ponekad mu se ne mogu sjetiti lika. Gledam u fotografije, one su jedino što sam mogla ponijeti. Nastojim da ih djeci ne pokazujem, ali ona sama uzmu - rekla je Sellum.

Majka je dodala kako imaju problem i sa nestašicom hrane, te da djeci meso na sto može staviti samo jednom mjesečno i da ne može obezbijediti sve ono što traže.

Omer (10) je ekipi Anadolu Agency (AA) pokazao album sa fotografijama o kojem je govorila njegova majka.

-Kad ih gledam, niša ne osjećam. Nikoga se ne mogu sjetiti, vidim samo majku - rekao je.

Njegov mlađi brat Ali (8) kazao je kako kada gleda fotografije nastoji zamisliti oca. Rekao je kako idu u školu, a nakon nastave igra se s bratom, sestrom i prijateljima. Dodao je kako želi biti policajac kad odraste.

-Moj otac i amdiža su u zatvoru, ne znamo ništa o njima - dodao je uz riječi da se nada kako će se njegov otac jednog dana vratiti.