Download-ujte našu aplikaciju

11:06 / 02.12.17

Vladimir Arsenijević: Odvratni su oni što kažu da su svi podjednako krivi, oni što kažu "i oni su nas ubijali"...

Beogradski pisac Vladimir Arsenijević komentira reakcije na presudu Haškog tribunala Ratku Mladiću, navodeći, između ostalog, tri različite grupe komentara.

Vladimir Arsenijević   FOTO: Wannabemagazine.com
Vladimir Arsenijević FOTO: Wannabemagazine.com

- Prvoj grupi pripadaju oni koji tvrde da u našim ratovima niko zapravo nije kriv, odnosno da su svi podjednako krivi. Drugoj grupi pripadaju oni pravednici koji kažu – dobro, počinili smo zločine, ali šta su oni nama radili. Ta perverzna simetrija bi valjda trebalo da nas navede na zaključak da, ako su hrvatska, bošnjačka ili albanska strana počinile neke zločine tokom ratova devedesetih, a jesu, to bi onda automatski valjda moralo da umanji, ili da čak anulira svaku krivicu Ratka Mladića. Što je apsurdno. Treću grupu čine građani koji zločine i krivicu pokušavaju reletiviziraju tezom da "svaki rat podrazumijeva zločine". Sve su odvratne, ali je, po mom sudu, ipak najodvratnija ona pseudoracionalna, koja pokušava da sve smesti u nekakav "neutralni" kontekst. Radikalni glasovi, oni koji priznaju da su klali i ubijali zarad "višeg nacionalnog cilja", bez ikakvog moralnog zazora pokazuju da se uopće ne srame onoga što su činili ili što čine; naprotiv: podrazumijeva se, dakle, da se neke etničke grupe ubijaju jer je to, naprosto, uredu. Sa druge strane, pseudoracionalni pristup o kojem sam govorio ima problem da objasni kako u isto vrijeme potajno opravdavati Mladića, ali se i gnušati zločina. Kako?! Jedno drugo isključuje, zar ne?! Kažite onda otvoreno šta mislite, pa da znamo na čemu smo!

Profesor Žarko Puhovski je očito imao pravo kada je, komentarišući način na koji je Slobodan Praljak reagovao na presudu koju mu je u srijedu izrekao Haški tribunal, kazao da je, "pučkom pobožnošću", Hrvatska sada dobila svog "novog sveca". "Povijesno gledano, Praljak sebe pokušava smjestiti negdje između Ratka Mladića i Sokrata, a on bi sigurno radije bio bliže Sokratu... Socijalne konsekvence bit će takve da će Praljak postati vrsta sveca", kazao je profesor Puhovski.

Ko su, zapravo, naši sveci, naši heroji, "neherojskom vremenu uprkos"?

- Ovdje nije riječ samo o herojima, niti samo o svecima; riječ je o dalekosežnim posledicama i efektima sveobuhvatnih, identitetskih politika, koje svake odgovornosti ili krivice oslobađa sve ono što taj konkretni identitet potvrđuje u bilo kojem smislu - kaže beogradski pisac Vladimir Arsenijević za Avangardu.

- Zločini svih naših ratnih zločinaca, u toj iskrivljenoj percepciji, govore u prilog njihove etničke i nacionalne "čistote". U tom smislu je logično da Ratko Mladić, sve i kada bi htio, više i ne može pripadati bilo kome izuzevši srpske nacionaliste. Ako pogledate plakat sa Mladićevim likom koji je napravio srpski ultradesničarski pokret Obraz, shvatit ćete da su oni koji slave Mladića već stvorili okvir unutar kojeg se, prema njihovom mišljenju, jedino može biti "čisti" Srbin. Naravno, takav pristup podrazumijeva ignorisanje bilo kakve Mladićeve odgovornosti, da ne kažem krivice za počinjene zločine. Istovremeno, on isključuje mogućnost i najmanje identifikacije ili saosećanja sa žrtvom. Zvuči paradoksalno, ali ova vrsta isključivosti pokazuje koliko su, zapravo, nacionalisti nesigurni u vlastiti identitet. U tom smislu, ogorčenje srpske javnosti presudom Ratku Mladiću, ili reakcija hrvatskog društva na presudu i gest Slobodana Praljka, uopće ne čudi.

Hrvatski historičar Hrvoje Klasić je, komentarišući način na koji je primljena vijest o presudi Ratku Mladiću, za N1 televizju kazao da je začuđen pozitivnim odnosom građana spram osuđenog ratnog zločinca. Odrastao sam u državi, kaže Klasić, u kojoj je onaj ko je osuđen za neko krivično djelo bio tretiran u skladu sa tom činjenicom, a ne proglašavan herojem. Kako je i kada ta paradigma promijenjena?

-Ono što sam govorio o Srbiji, nažalost, manje-više važi za cijeli prostor bivše Jugoslavije. Činjenica da ste osuđeni za najteže ratne zločine u našim društvima očito je način da potvrdite vlastitu pripadnost "čistoj" naciji, vlastiti identitet.

Nedavno sam na FB čitao raspravu beogradskog pisca Marka Vidojkovića, koji je rekao da mu je upravo presuda Ratku Mladiću omogućila da počisti ili preispita spisak svojih dotadašnjih "prijatelja". Na Vidojkovića su se, naravno, odmah obrušili razni paćenici sa svojim komentarima. Prateći tu prepisku, shvatate da argumente koje oni navode možete svrstati u nekoliko tipičnih podvrsta. Prvoj grupi pripadaju oni koji tvrde da u našim ratovima niko zapravo nije kriv, odnosno da su svi podjednako krivi.

A tamo gdje su svi krivi, krivice zapravo i – nema?

- Tako je! Drugoj grupi pripadaju oni pravednici koji kažu – dobro, počinili smo zločine, ali šta su oni nama radili. Ta perverzna simetrija bi valjda trebalo da nas navede na zaključak da, ako su hrvatska, bošnjačka ili albanska strana počinile neke zločine tokom ratova devedesetih, a jesu, to bi onda automatski valjda moralo da umanji, ili da čak anulira svaku krivicu Ratka Mladića. Što je apsurdno. Treću grupu čine građani koji zločine i krivicu pokušavaju reletiviziraju tezom da "svaki rat podrazumijeva zločine".

Pitat ću Vas direktno: koja od navedenih grupa je najodvratnija?

- Sve su odvratne, ali je, prema mom sudu, ipak najodvratnija ona pseudoracionalna, koja pokušava sve smjestiti u nekakav "neutralni" kontekst. Radikalni glasovi, oni koji priznaju da su klali i ubijali zarad "višeg nacionalnog cilja", bez ikakvog moralnog zazora pokazuju da se uopće ne srame onoga što su činili ili što čine; naprotiv: podrazumijeva se, dakle, da se neke etničke grupe ubijaju jer je to, naprosto, uredu.

Sa druge strane, pseudoracionalni pristup o kojem sam govorio ima problem da objasni kako u isto vrijeme potajno opravdavati Mladića, ali se i gnušati zločina. Kako?! Jedno drugo isključuje, zar ne?! Kažite onda otvoreno šta mislite, pa da znamo na čemu smo.

Ako u obzir uzmemo reakciju predsjednika Aleksandra Vučića na presudu Ratku Mladiću, znamo li na čemu smo?

- Vučić je i tom izjavom potvrdio svoju ljigavu bipolarnost, svoju konstantnu političku raskriječenost. Rizikujem da budem pogrešno shvaćen, ali Vučiću moram odati svojevrsno priznanje zbog toga što je razumio "duh vremena", odnosno što je, takav kakav je, uspio da uspostavi odnose sa evropskim partnerima Srbije. Zato danas i nije čudno to što je Vučić tu gdje jeste, a što su svi drugi u Srbiji također tu gde su. Vučić, dakle, neprestano igra na dva fronta: u istoj rečenici kaže nešto što će se svidjeti EU, ali i ono čime će odobrovoljiti svoje birače. Koji su, kao što znamo, većina. Dio izjave u kojoj Vučić kaže da Srbija mora da se okrene budućnosti adresiran je Zapadu; dio u kojem, govoreći o presudi Mladiću, spominje tužan dan za sve nas, upućen je građanima Srbije. Na neki bizaran način ova taktika ipak funkcioniše.

Zašto?

- Zato što je i ovdašnja javnost bipolarna kao i sam Vučić. Naravno, svi znamo gde je Vučićevo srce, šta on zapravo misli.

Šta misli?

- Vučič je danas ono što je oduvijek bio: srpski nacionalista, politički surviver koji traje zahvaljujući vlastitoj političkoj inteligenciji i vještini. Politička invertiranost koja se pojavljuje u svim stabilokratijama prisutna je i kod Vučića, što moćne zapadne zemlje očito tolerišu, pokušavajući da na rubu Evrope pronađu partnere, odnosno političare sa manje ili više "putera na glavi". Zašto? Zato što je, logično, takvima lakše upravljati.

U vrijeme vladavine Demokratske stranke, koja je nakon 5. oktobra 2000. predvodila demokratske promjene, svi smo veoma dobro znali kuda njena politika vodi, na šta sve to liči. Ipak, kao građani smo se i dalje nadali da će do nekih promjena na kraju doći. Onoga momenta kada se dobro utemeljila u vlasti, naročito nakon ubistva Zorana Đinđića 2003, Demokratska stranka je shvatila da je za nju politički zajebano ako nastavi da se ponaša kao partija srpskih nacionalista. Što vjerujem da oni suštinski jesu.

Mislite da je Demokratska stranka i dalje nacionalistička, i nakon odlaska Borisa Tadića, Vuka Jeremića i ostalih?

- Zar nije paradoksalo da Demokratska stranka u Briselu odbijala da potpiše bilo kakav dokument u vezi s rješenjem Kosova, dok je Vučić na tako nešto spreman?! Najzad, šta očekujete ako danas čak i neki navodno građanski pokreti u Srbiji zajapurno ponavljaju da nikada neće potpisati ono što je kosovska realnost?! Jeste li sigurni da bi isto govorili i ako bi sutra došli na vlast? Baš zato cijela politička scena Srbije danas i liči na veliku političku klackalicu.

Hoćete da kažete da…

- Hoću da kažem da se svi plaše reakcije glasača ukoliko povuku neki nepopularni potez. Svi kalkulišu, vagaju… S druge strane, Vučić je shvatio da ima nacionalistički kredit iz prošlosti koji može da se troši tako što će, s jedne strane povlačiti "nepopularne poteze", dok će sa druge, preko svojih televizija i tabloida, pojačavati patriotski naboj.

Da, ali zar se na taj način ne razara društvo? Tokom pet godina vladavine predsjednika Vučiča, u Srbiji su uništene i kompromitovane doslovno sve institucije, sve vrijednosti.

- To je tačno. Međutim, koga briga za nas?! Ne mislite valjda da bilo koga u Briselu interesuje šta se događa na Balkanu?! To je velika i deprimirajuća istina, koju je bolje shvatiti prije nego kasnije. Kao pojedinac, upravo zato svoj status, svoj odnos prema budućnosti pokušavam da nađem drugdje.

Gdje?

- Ako je riječ o konkretnom političkom angažmanu, odavno sam shvatio da je mnogo bolje izvući se iz mulja srpske dnevne politike. Naprosto, to ne vodi ničemu. Zato se i bavim stvarima poput festivala KROKODIL ili Deklaracije o zajedničkom jeziku. To je prostor u kojem mogu nešto da kažem; prostor koji mi otvara mogućnost da se izdignem iz svinjaca u kojem se kao društvo trenutno nalazimo.

Kako tumačite svojevrsnu mobilizaciju društva tokom nedavnog istupa književnice Herte Müller, dobitnice Nobelove nagrade za književnost, koja je na tribini u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu konačno otvorila "bolno pitanje" NATO intervencije na SRJ 1999?

- Moram da Vam kažem da smo kao učesnici te tribine bili zapanjeni lažima i izmišljotinama koje su mediji tim povodom objavili. Književna večer o kojoj me pitate trajala je duže od dva sata – Mirjana Karanović je čitala dijelove iz knjiga Herte Müller, nakon čega je uslijedio veoma interesantan razgovor sa moderatorima. U dijelu tog razgovora dotaknuti su i politički stavovi Herte Müller – njen odnos prema postjugoslovenskoj stvarnosti, kao i tekstovi koje je pisala u vreme NATO intervencije na SRJ. Njemačka književnica je tada pored ostalog rekla da nije pacifistkinja, budući da vjeruje da je nekada neophodna neka vrsta intervencionizma; istovremeno, kazala je da misli da bombardovanje SRJ nije bilo iznenađenje u smislu reakcije na zločine koje je tokom devedesetih Srbija počinila prema drugim narodima, ali i sebi. U tome sam saglasan sa ocjenama Herte Müller.

S čim konkretno?

- Evo, reći ću vam… Dakle, od 1992. Srbija je živjela pod prijetnjom američkog bombardovanja; punih sedam godina kasnije to se i dogodilo. Šta to pokazuje? Sporost velikih sistema. Ne možete, naime, u roku od pet dana NATO pakt natjerati da krene u akciju; morate mnogo, mnogo da radite, da povučete mnogo loših poteza da biste uspjeli da pokrenete tako veliki sitem. Drugim riječima, NATO intervencija na SRJ zahtijevala je veoma veliki angažman Slobodana Miloševića i njegove ratne mašinerije, u šta se savršeno uklapa i Ratko Mladić, i Srebrenica, i Sarajevo, i Hrvatska, i Kosovo, i zločini, i ubistva, i politička represija u samoj Srbiji. Na koga se, dakle, onda mi ljutitimo – na Miloševića ili na NATO?

Međutim, kada to pitanje postavi Herta Müller, ovde dobijete reakciju javnosti kakvu smo dobili.

"Slučaj" Herte Müller, koja je provučena kroz blato srpskih tabloida, pokazao je da u Srbiji zapravo ne postoji autoritet koji se ne može obezvrijediti, koji ne može biti doveden u pitanje. Možete imati pet Nobelovih nagrada, ne vrijedi: ta činjenica vas neće poštediti etiketa poput "nacistička kurva", i sl. Na kraju, ispostavilo se da je priča o NATO intervenciji na SRJ, kao i o književnici Herti Müller, ipak samo intermeco koji je popunio prazninu između dva "najnovija saznanja" iz istrage o slučaju ubistva jedne srpske pjevačice, čija je sudbina mjesecima glavna tema srpskih tabloida.

Šta to znači?

- Znači da je srpsko društvo zasnovano na mizerabilizmu. To društvo se već decenijama snebiva, pada u nesvijest, skandalizuje raznim pričama, što sve zajedno traje otprilike dva ili tri dana. Zastrašujuća je ta površnost, ta suštinska nezainteresovanost za bilo koji ozbiljan problem.

Uzgred, kada je riječ o "poslovičnom srpskom gostoprimstvu" na koje su se pozivali beogradski tabloidi, Hertu Müller u Beograd nije pozvala ni Srbija, ni Sajam knjiga; pozvala ju je organizacija koja se bavi projektom "Četiri zemlje, jedan jezik", koja je na ovogodišnjem Sajmu predstavila njemačko govorno područje. Pitanje je, dakle, da li bi gospođa Müller uopće došla u zvaničnu posjetu Republici Srbiji. Istovremeno, ako uzmemo u obzir opisane reakcije, ali i činjenicu da smo svom gostu osporili pravo na mišljenje, o kakvom onda gostoprimstvu uopće govorimo?! Najzad, zar poruka upućena Herti Müller ne pokazuje da o NATO intervenciji na SRJ 1999, o tom tako "bolnom pitanju", svi moramo misliti isto?

Nedavno sam razgovarala sa piscem Borom Ćosićem, koji me je podsjetio da mediji u Srbiji, kada god se spomene njegovo ime, kažu kako su 1992. advokat Srđa Popović i on tražili NATO intervenciju na Srbiju. "Da", rekao mi je Ćosić, "NATO pakt je samo čekao Srđin i moj znak, pa da krene da bombarduje?!"

- Nažalost, ljudi u to vjeruju. Zašto? Zato što je cijela epizoda NATO bombardovanja iz 1999. svedena ili sublimirana u dvije riječi – mala Milica. Naravno, riječ je o djevojčici koja je nevina stradala tokom jedne od NATO akcija i koja je, ne svojom krivicom, postala centar srpske autoviktimizacije. Mi Srbi kao da smo jedva dočekali da nas NATO bombarduje, da bismo nekako dobili tu auru žrtve. Nismo, dakle, devedesetih vodili ratove na teritoriji drugih država, nismo pravili zločine u Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini, na Kosovu; evo, i nas su bombarodvali, i tokom te intervencije su neki od nas stradali! To je ta poruka.

Naravno, istinska žrtva nikada se ne razmeće svojim stradanjem. Pitajte bilo koga nad kim je vršeno nasilje, bilo koju silovanu ženu, naprimjer, pa ćete vidjeti da ti ljudi na sve načine pokušavaju da kroz tu trauma nekako prođu, da uspostave koliko-toliko normalne odnose sa svijetom u kojem žive. Svaka "žrtva" koja se razmeće tom pozicijom djeluje sumnjivo. Uostalom, sjetite se one užasne poruke na Tašmajdanu, podignute poginulim u NATO bombardovanju.

Koje poruke?

- "Bili smo samo djeca". Koja, bre, djeca?! Ko je bio "samo djeca"?! Ko, recite mi, molim Vas?! Slobodan Milošević je bio "samo dijete"?! Ili Ivica Dačić? Ili Aleksandar Vučić?! Zato i kažem da je samo u tim iskrivljenim interpretacijama "mala Milica" postala opći simbol srpske žrtve u ratovima devedesetih. Nažalost, toga se nećemo tako lako i tako brzo osloboditi.

Jedan od moderatora tribine, pisac Ivan Ivanji, napisao je da mu je njemački ambasador u Beogradu sugerirao da tokom razgovora sa Hertom Müller ne otvara "provokativna" pitanja. Kako je moguće da čovjek koji dolazi iz zemlje koja je doživjela i nacifikaciju, ali i denacifikaciju, sugerira tako nešto? Zbog čega njemački ambasador u Beogradu to čini, šta mislite?

- Vjerujem da je sugestija njemačkog ambasadora bila motivirana diplomatskim manirom i potrebom da se riječi malo više vagaju…

Da su se u Njemačkoj nakon 1945. "malo više vagale riječi", Njemačka sigurno danas ne bi bila to što jeste. Kod nas se, eto, riječi vagaju, laže se, skriva i obmanjuje, pa vidimo dokle smo došli.

- Da, da, tako je. Imate pravo. Ipak, moderatori su, uprkos instrukcijama o kojima je kasnije govorio Ivan Ivanji, postavljali pitanja kakva su htjeli. I dogodilo se šta se dogodilo. Za mene to nije problem: nisam se mnogo uzbuđivao čak ni dok su divljali ovdašnji tabloidi i nacionalisti. Naprosto, to je društvo u kojem živimo. Ne vjerujem da ono danas srlja ka nekim novim propastima i novim ratovima, ali da ide ka nekoj boljoj budućnosti – izvinite, u to čisto sumnjam.

Kada govorimo o junacima našeg vremena, sjećate se da je 12. marta 2003, dakle, nakon što je ubijen, Zoran Đinđić postao vrsta mita u Srbiji?

- Dio mita o kojem govorite, a koji je Zorana Đinđića veoma uzdigao, jeste i narativ o tome da je premijer Srbije ozbiljno ugrozio nekoliko centara moći koji vuku porijeklo iz devedesetih i da ga je upravo to i koštalo glave. Ima dosta razloga da se u dio tog narativa vjeruje. Lično mislim da je splet različitih okolnosti usmjerio metak koji je premijera pogodio prije gotovo petnaest godina.

Inače, uvijek sam bio kritičan prema Zoranu Đinđiću, iako je u njegovo vrijeme naša stvarnost djelovala optimističnije. Ipak, nisam zaboravljao da je on, opet u skladu sa spominjanom bipolarnošću srpskog društva, uvijek uživao jednako visoke i pozitivne i negativne rejtinge, kao i da svi njegovi potezi i nisu bili pretjerano slatki.

Sljedeće godine bit će obilježeno petnaest godina od ubistva Zorana Đinđića. Saradnici predsjednika Vučića najavljuju podizanje spomenika ubijenom premijeru Srbije, baš kao što su, koju godinu ranije, najavili i podigli spomenik piscu Borislavu Pekiću, koji je bio i jedan od osnivača Demokratske stranke. Kako Vam djeluju ove najave?

- Kao namjera Srpske napredne stranke da preuzme sve što u ovom društvu postoji. Vučićevi naprednjaci očito sebe doživljavaju kao pokret, a ne kao političku partiju. Ustvari, oni sebe poistovećuju sa Srbijom. Oni su – Srbija, sve je njihovo!

Nažalost, za poluobrazovanu Srbiju se Borislav Pekić pokazao kao lak objekat za posthumnu manipulaciju. Hoće li to biti i Đinđić? Po nekim spoljnim obrisima, Đinđić je bio vrsta prosvijetljenog nacionaliste. Da li bi Vučić mogao da mu otvori spomenik 12. marta 2018? Mislim da bi, to me uopće ne bi iznenadilo. Uostalom, kod Srba je, ponavljam, veoma izražena potreba za sabornošću, koja se odvija svuda i uvijek. U tom smislu, govor Vučića pred Đinđićevim spomenikom ne bi se mnogo razlikovao od, recimo, onog čuvenog grljenja Borisa Tadića sa Miloradom Dodikom, ili Tadićevog "historijskog pomirenja" sa Ivicom Daćićem. Saborska atmosfera o kojoj govorim šalje jasnu poruku – svi smo mi jedno! Moguće otvaranje Đinđićevog spomenika, kao, uvjetno rečeno, pomirenje sa nekim ko nema pravo na riječ, u tom bi kontekstu bio logičan korak u Vučićevoj političkoj karijeri.