Događaju je prisustvovao i jedan od dugogodišnjih članova nekadašnje grupe, bosanskohercegovački kompozitor, pijanist, dirigent i aranžer Ranko Rihtman, koji sa njega nosi najljepše utiske.

- To je bila jedna manifestacija toliko puna uzbuđenja i topline, jedne pozitivne energije. Nešto što apsolutno nisam mogao očekivati, ne zato što sam bio sumnjičav, već, jednostavno, nisam do sada bio u takvoj situaciji gdje je toliko poštovanja, divljenja i što posebno uzbuđuje, to je kada vidite koliko generacija se tamo nalazi jedne pored drugih. Onda dobijete jednu potpuniju sliku o muzici koju ste stvarali i šta ta muzika danas čini. Bilo je jako teško zadržati suze. Bilo je vrlo emotivno – dočarava nam Rihtman njegov doživljaj koncerta.

VEZANI TEKST - Mostarci održali dva koncerta, u Sarajevu zaboravili Indexe

Osvrnuo se na period početaka legendarnih Indexa, kojima se pridružio 1969. godine.

- Nekih problema čovjek ne može da se sjeti i to najčešće zaboravi, ali ostane onaj osnovni pozitivni dojam, a to je da sam u početku jako puno naučio svirajući sa Indexima, neko muzičko sazrijevanje koje ide i sa formalnim muzičkim obrazovanjem kroz Akademiju. Ali to je nešto što ne možete steći kroz institucionalizovano obrazovanje. Taj rad sa ljudima koji dobro sviraju, koji kvalitetno misle i imaju podršku sredine u kojoj se sve dešava, a to je izuzetno povoljna situacija – nastavlja poznati dirigent.

Ranko trenutno boravi u Sarajevu, što je bila prilika da uradimo razgovor, u kojem je govorio o razlozima dolaska u prijestolnicu BiH, svom trenutnom domu u Istri, bogatoj karijeri, kako doživljava sadašnje Sarajevo...

- Prvi razlog mog dolaska je rad na produkciji jednog MP-a, gdje pomažem kolegama iz Sarajevo Big Banda. Oni su odlučili da naprave jedan album sa muzikom Indexa, ali u aranžmanima koji su prilagođeni tom sastavu, znači zvuku Sarajevo Big Banda. To mene vraća u ono doba prije rata. Sada privodimo kraju sve faze snimanja, sinhronizaciju i miks, a kao solisti i izvođači, tu su ljudi iz svih krajeva. Imamo Zorana Predina, Đuro pjeva jednu pjesmu, potom Maya Sar... Imamo mladih pjevača iz Beograda, Zagreba, Sarajeva, Ljubljane. Okupili smo neku ekipu sa ovih prostora i sve će biti jako lijepo. Drugi razlog mog dolaska u Sarajevo je koncert koji organizuju Sarajevska filharmonija i Narodno pozorište. To je koncert pod nazivom "Sarajevo ljubavi moja", gdje će biti pjesme koje su obilježile pop muziku Sarajeva prije rata, nešto vrlo značajno za ovu sredinu. Meni se ta ideja jako dopala, mislim da je to jako potrebno našim ljudima, moraju podići osjećaj samosvijesti i vlastite vrijednosti. Nekada mi se čini da nas više cijene ljudi iz vana, nego mi sami sebe – mišljenja je kompozitor.

Zahvaljujući saradnji sa Sarajevo Big Bandom relativno često dolazi u Sarajevo, a njegov dom je sada u Poreču.

- Sarajevo se normalno mijenja i treba da se mijenja. Nekako se privikavam i ponovo upoznajem grad. Lijepo je i uvijek uzbudljivo. Stjecajem okolnosti ja sam se u penziji skrasio u Istri, u Poreču i on sve više zauzima prostora jer mi zaista odgovara iz više aspekata, i kvalitet življenja i mentalitet ljudi, geografija je jako pogodna. Sve je dosta blizu i more je u pitanju, tako da u ovim mojim godinama, nakon jako intenzivnog života u Izraelu, što je trebalo progurati – dvadeset i kusur godina tamo, osjećam da sam se smirio u Poreču. Tu mi je kuća, tu živim, tu je moja familija, supruga, djeca tu dolaze na godišnji odmor – govori Ranko.

Mjesec je ramazana, što se, kako kaže, može osjetiti u gradu. Mirno je i tiho.

- U to vrijeme kada se život budi i postaje intenzivniji, ja sam otišao u studio ili sam na probi, tako da to nekako prolazi mimo mene. Raznovrsnost i dinamika života u Sarajevu je meni uvijek prisutna, bez obzira na to da li je neki praznik ili nije. Ja to uvijek vidim i osjećam na ulicama – kaže pijanista.

Studirao je na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, gdje je diplomirao na odsjeku za etnomuzikologiju i dirigovanje, a tokom 1982. i 1983. pohađao je Berklee muzički koledž u Bostonu, gdje je usavršio profesionalno jazz komponovanje i aranžiranje u klasi profesora Herba Pomeroyja. Početkom rata 1992. godine odlazi u Izrael, gdje je živio i nastavio svoj muzički rad do 2015. godine, kada se preselio u Poreč.

- Svakom mjestu pripadaju određeni krediti u onom saldu koji se na kraju podvuče. Tačno je da život i učenje u Americi, pogotovo u mjestu kakav je Berklee koledž u Bostonu, daje jedan osjećaj kada znate da se, što se tiče jazz muzike i jazz produkcije, nalazite u centru svijeta. Sve bitno što se dešava u toj sferi vama je zapravo iza ugla. Ja se sjećam u toku jednog ljetnog semestra koji je trajao tri-četiri mjeseca, ja sam napisao više nota nego što sam do tada ikad napisao jer je vrlo intenzivan rad, puno vježbe, puno se traži i onda na kraju, naravno, puno dobijete – prisjeća se Rihtman.

Kako kaže, Sarajevo je u početku oskudijevalo u jazz produkciji, ali i u ljudima koji su to mogli kvalitetno da iznesu.

- Međutim, polako se taj profesionalni kapital povećavao. Bilo je kolega koji su došli i počeli da promoviraju jazz i zahvaljujući njima je to značajno. Ne znam kakva je sada situacija, nisam prisutan da bih to pratio. To obično počinje od pojedinaca, pa se prenosi na pojedinačne male ansamble i onda je na kraju došlo do našeg Big Banda, gdje smo počeli intenzivno da sarađujemo. Prvo je bio jedan jako dobar i kvalitetan prostor u programima Jugoslovenske Radio televizije. Tu su susreti Big Bandova u Sloveniji u Radencima, organizovani pod naslovom Glasbena parada – Tri srca, tu su susreti i živi kontakti sa kolegama iz Zagreba, Beograda, Ljubljane, Novog Sada i oni uvijek donose najveći profit. Onda smo počeli sarađivati sa međunarodnim solistima, gdje je veliku ulogu odigrao Duško Gojković, koji je uvijek bio spreman doći i sa našim Big Bandom, a i neka poznanstva sa kolegama iz Italije, Austrije... Ta stvar se počela razvijati vrlo kvalitetno i intenzivno. Rat je to, nažalost, prekinuo i to je jedna od žrtava tog besmislenog rata – govori vrsni kompozitor.

Uz Indexe, sarađivao je i sa Bijelim dugmetom. Rivalstva između dvije kultne grupe, kaže, nije bilo.

- Indexi i Bijelo dugme nisu pokrivali isti prostor. Bijelo dugme se prema nekim parametrima može nazvati daleko uspješnijim bendom od Indexa. Međutim, u vremenskom odmaku neke stvari isplivaju i ispostavi se da je bilo dosta nekih muzičkih elemenata koji su išli više na ruku i stranu Indexa. Nije bilo te vrste konkurencije. Ni vremenski, a pogotovo stilski i u pogledu publike oni nisu pokrivali isti prostor. Indexi su uvijek na svoj način cijenili Bijelo dugme, a Bijelo dugme je cijenilo Indexe. To što sam ja sarađivao sa Bijelim dugmetom je bilo aranžiranje, napravio sam tu stvar koja je meni vrlo značajna i draga, aranžman za orkestar za "Sve će to, mila moja, prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš", to je bio neki logičan slijed. Par mjeseci prije toga je snimljena i "Modra rijeka" isto tako za jedan gudački ansambl. Ja sam tu vidio jedan stilski kontinuitet i vrlo mi je imponovala ta vrsta saradnje – pojašnjava Ranko.

U plodonosnoj karijeri je pisao i muziku za film, TV, pozorište, a neki od njih su "Savršeni krug" Ademira Kenovića, "Miris dunja" Mirze Idrizovića, "Jasmina" Nedžada Begovića, pozorišne predstave Woyzek, Hamlet, TV serija i film "Moj brat Aleksa"...

- Emotivno sam najviše vezan za film "Savršeni krug". To je ta ljepota Sidranovog teksta i ta dva dječaka, tako jaka, pametna, moćna i bespomoćna u isto vrijeme, to mi je posebno draga uspomena. To je jedna od najljepših stvari koje mi je Sarajevo pružilo – mogućnost rada u više različitih pravaca. Taj sistem rada, malo i za film, za pozorište, u mojoj matičnoj kući Radio-televiziji, rad sa Indexima i sa drugim bendovima, ta paleta različitih izazova je učinila moj život vrlo intenzivnim i kvalitetnim – zadovoljan je pijanist.