Sigurno vam se barem jednom dogodilo da završite razgovor, udaljite se od osobe s kojom ste pričali, a onda vam odjednom sine savršena rečenica. Sjetite se šta ste trebali odgovoriti, kojeg ste se primjera mogli prisjetiti ili kako ste mogli mnogo bolje objasniti ono što ste željeli reći.

U tom trenutku često pomislimo: "Zašto mi ovo nije palo na pamet prije nekoliko minuta?"

Ova pojava nije neobična, a razlog se krije u načinu na koji naš mozak obrađuje informacije, emocije i društvene situacije.

Razgovor nije samo razmjena rečenica. Dok slušamo sagovornika, istovremeno pokušavamo razumjeti šta govori, procjenjujemo njegovu reakciju, biramo riječi i razmišljamo o tome kako će ono što kažemo biti shvaćeno.

U takvim okolnostima pažnja je podijeljena na više zadataka. Zbog toga nam se može dogoditi da ne pronađemo odmah pravu riječ ili da se ne sjetimo informacije koju bismo, u nekoj drugoj situaciji, bez problema izgovorili.

Posebno je izraženo kada razgovor uključuje neslaganje, raspravu, svađu ili neku emotivno važnu temu. Tada dio pažnje odlazi na vlastitu reakciju i ponašanje druge osobe, pa nam je teže spontano složiti misli.

Kada razgovor završi, nestaje pritisak da moramo odmah odgovoriti. Više ne pratimo reakcije sagovornika, ne razmišljamo o tome hoće li nas prekinuti i ne moramo istovremeno slušati i govoriti.

Tada imamo više prostora da u miru presložimo ono što se dogodilo. Mozak nastavlja obrađivati razgovor, a informacije koje nam u tom trenutku nisu bile dostupne mogu se povezati s novim mislima.

Zato se često tek na putu kući, pod tušem ili pred spavanje sjetimo odgovora koji nam je tokom razgovora bio "na vrhu jezika".

Ova pojava posebno je poznata nakon rasprava. Tokom razgovora možda nismo željeli dodatno zaoštravati situaciju, nismo pronašli prave riječi ili nas je iznenadilo ono što je druga osoba rekla.

Kasnije, kada se emocije malo smire, počinjemo analizirati razgovor i zamišljati šta smo sve mogli odgovoriti. Ponekad čak vodimo čitave zamišljene dijaloge u kojima konačno izgovorimo sve što nam je palo na pamet tek nakon što je razgovor završen.

Ipak, to ne znači da smo u tom trenutku bili manje sposobni ili da nam nedostaje inteligencije. Jednostavno, razmišljanje pod pritiskom i razmišljanje u miru nisu iste situacije.

Ne možemo uvijek unaprijed znati šta ćemo željeti reći, ali možemo sebi dati nekoliko sekundi prije odgovora. Umjesto da odmah reagujemo, sasvim je u redu zastati, razmisliti ili reći: "Samo trenutak da razmislim."

Ponekad je korisno i ne pokušavati po svaku cijenu dati savršen odgovor u istom trenutku. Razgovor nije takmičenje u brzini, a neke misli jednostavno zahtijevaju malo više vremena.

A ako vam se ponovo dogodi da najbolji odgovor smislite tek kada se rastanete sa sagovornikom, barem znate da niste jedini. Mozak je, izgleda, ponekad najbolji u razgovorima koji su već završeni.