Rođena u Trebinju 1939. godine, a cijeli život živjela u Sarajevu, Izeta Beba Selimović je rano osjetila muziku kao poziv, ne karijeru. Nije jurila za slavom, već za onim iskrenim tonovima koji su dirali dušu.

Kad je sa samo 15 godina kročila u studio Radio Sarajeva, među stotinama kandidata, niko nije slutio da pred sobom imaju buduću damu sevdaha. A ona, stidljiva i dostojanstvena, otpjevala je svoju pjesmu kao da priča najljepšu muzičku priču.

Pjesme koje je otpjevala "Sinoć ja i moja kona" i "Mošćanice, vodo plemenita", bile su jednostavne, ali prožete osjećajem koji se ne uči u školama. Svaka izgovorena riječ u njenom glasu imala je težinu prošlih vremena, a publika je to osjetila. Ubrzo su stigli i prvi snimci za Jugoton i ploče koje su imale veliki tiraž.

U bogatom arhivu Fondacije Sevdah može se naći podatak da je njena prva ploča "Po mojoj bašti" objavljena 1958. godine za Jugoton. Ima Beba i starijih snimaka za arhiv radija.

Udala se sa 19 godina. Rodila je dva sina. Udovica je postala oktobra 1971. godine, sa samo 35 godina, kada je njen suprug Sabrija Šečić poginuo u saobraćajnoj nesreći. Beba je veoma teško podnijela smrt supruga. Dugo je patila, povukla se sa scene...

Drugog supruga, violinistu Dževada Šabanagića upoznala je 25 godina nakon smrti Sabrije. Veoma je bila posvećena porodici. U Fondaciji stoji i to da je tokom svoje karijere snimila četiri studijska i tri kompilacijska albuma, među kojima se izdvaja album "Od sevdaha goreg jada nema" iz 1979. godine. Kasnije su se redali sevdah-hitovi "Moj dragane", "Mene moja majka gleda sa čardaka", "Kolika je u  Prijedoru čaršija", "Konja kuje brate Sulejmane", "Mene moja zaklinjala majka", "Ko se ono brijegom šeće" , "Kraj potoka bistre vode"...

Beba nije bila samo pjevačica. Bila je čuvarica tradicije. Nije se trudila da modernizuje sevdalinku, jer je znala da ona ne traži da se mijenja – traži da se razumije. U vremenu kad su mnogi jurili popularnost, ona je ostala vjerna svom stilu.

Kolege, ali i publika su je zvali "Dama sevdaha". Nadimak je dobila zahvaljujući svom odnosu prema sevdalinci i ponašanju na estradi. Sarađivala je, ali i družila se sa Zaimom Imamovićem, Silvanom Armenulić, Nadom Mamulom, Safetom Isovićem, Mehom Puzićem koji joj je bio veliki i drag prijatelj, te sa mnogim drugim bosanskohercegovačkim sevdalijama i muzičarima. 

Dobitnica je Povelje Zlatne značke Radio-televizije Sarajevo, Oskara za životno djelo, te mnogih drugih priznanja i povelja za muzički uspjeh i nesebičnu pomoć u humanitarnim koncertima.  Bila je članica Udruženja estradnih radnika BiH. Godine 1988. objavila je svoj posljednji studijski album, a definitivno se povukla iz svijeta muzike i prestala javno nastupati 2005. godine. 

Petnaest godina poslije, odnosno u martu 2020. godine Dama sevdaha je otišla tiho, kako je i živjela, u krugu porodice, ali s tugom koju su Sarajevo, ali i cijela BiH te regija, duboko osjetili. Iako Bebu posljednjih godina publika nije viđala onoliko koliko je željela, ostavila je pjesme kao trajan trag svoje ljubavi prema sevdalinci.