"Sve behara i sve cvjeta: Zaim Imamović za vječnost!" bio je naziv prošlogodišnjeg koncerta u čast jednog od najvećih čuvara sevdalinke.

I upravo on govori sve - Zaim Imamović i njegove izvedbe i jesu za vječnost, a njegovo ime kao estradnog umjetnika, interpretatora i kompozitora, ostalo je upisano u antologiju sevdalinke. Mnogi su o Imamoviću pisali, istraživali njegov život i rad među kojima je i Fondacija Sevdah koja ima dosta arhivskog materijala, ali, nažalost, ne može stati u jedan naš tekst. No mi ćemo izdvojiti ono najosnovnije.

Velikan najljepše bosanskohercegovačke pjesme sevdalinke Zaim Imamović rođen je u Mrkonjić Gradu 1920. godine, ali su njegovi roditelji ubrzo preselili u Travnik gdje je proveo djetinjstvo. Nekoliko godina prije Drugog svjetskog rata prelazi u Sarajevo gdje je živio do kraja života.

U Sarajevu je učio tekstilni zanat, a pomalo je svirao na dvorednoj harmonici koju mu je otac kupio. Njegov brat Hadžo i sestra Đula u to vrijeme bili su članovi MKUD-a "Gajret".

Na probi "Gajreta" horovođa Cvjetko Rihtman pristao je da čuje Zaima kako pjeva i odmah ga zadržao. Zaim je tekstilni zanat napustio u jesen 1939. godine. Pored pjevanja u horu nastupao je na zabavama društva pjevajući uz harmoniku.

Tek s krajem Drugog svjetskog rata faktički počinje njegova karijera, tačnije 10. aprila 1945. godine kada postaje član Radio Sarajeva. Sarajevo je bilo metropola sevdaha, a u poslijeratnim danima, iza 1945. godine, jedini put afirmacije bila je Radiostanica Sarajevo.

U to vrijeme Imamović je predstavio tri melodije po kojima ga mnogi i dan-danas pamte: "Gledaj me draga", "Mujo kuje konja po mjesecu" i "Konja vodim, pješke hodim". Postao je solista Radio Sarajeva, a njegovi uzori su bili danas skoro zaboravljeni pjevači: Rešad Bešlagić iz Tuzle i Sulejman Džakić.

Nakon Drugog svjetskog rata na njegovom repertoaru su se našle i novokomponovane narodne pjesme bliske izvornom narodnom melosu. U svojim kompozicijama je i pisac teksta i kompozitor muzike. Često je sarađivao u tandemu kao pisac teksta ili kompozitor muzike sa Jozom Penavom tadašnjim rukovodiocem Tamburaškog orkestra Radio Sarajeva, te veoma cijenjenim harmonikašem i vođom Narodnog orkestra Radio Sarajeva Ismetom Alajbegovićem Šerbom s kojim je bio nerazdvojan sve do njegove smrti 28. jula 1987. godine. Na tekstove pisca Safeta Kafedžića je komponovao muziku.

Sarađivao je i sa tekstopiscem Nikolom Škrbom. Prva novokomponovana pjesma koju je Zaim zapjevao bila je kompozicija Joze Penave "Bosno moja poharana", a zatim "Sarajevo, behara ti tvoga". Ove pjesme je uvijek među prvima stavljao na svoj repertoar.

Nastupao je na dosta koncerata u duetu sa Nadom Mamulom, a snimio je i nekoliko pjesama sa prvom damom sevdaha Izetom Selimović Bebom. A to su pjesme "Hajde dušo da ašikujemo" i "Dođi dilber, dovečer pod pendžer", a sa Zorom Dubljević je otpjevao "Evo mene u tom kolu".

Pjevao je sa Safetom Isovićem i Milom Petrovićem "Zvijezda tjera mjeseca", te "Zelen lišće goru kiti" (Đure Jakšića). 

Imamovića su muzički kritičari opisali kao "izrazitog tenora s lijepo obojenim glasom, jasnom dikcijom i izrazitim smislom za melizmatičko ukrašavanje melodija koje je interpretirao". Snimio je veliki broj narodnih pjesama za arhiv RTV Sarajeva koje su preuzimale i druge radio i televizijske stanice u zemlji i inostranstvu.

Predstavljao je narodnu pjesmu dostojanstveno i na najprofesionalniji način. U vrijeme kada je bio najpopularniji najmanje je zarađivao. Živio je od plate skromnog službenika Radio Sarajeva čiji je zadatak, uz ostalo bio da putuje, pjeva i uveseljava bez honorara, a počesto i bez putnih dnevnica, pa se iste večeri morao vraċati u Sarajevo.

No on je sa zadovoljstvom pjevao i putovao. Volio je pjesmu, a i ona njega. Jedna takva pjesma koja se doslovno prilijepila za njega jeste "Evo, ovu rumen ružu" i koja ga je pratila do kraja života. Ovom pjesmom Zaim se proslavio i smatrao je draguljem muzičke baštine.

Prema pričama njegovih kolega, pjesmu je čuo u jednoj kafani ne znajući da je tekst za nju davno napisao Safvet-beg Bašagić. On je pjesmu otpjevao i stajala mu je, kako kažu, kao salivena.

A koliko je bio popularan širom bivše Jugoslavije govori i jedna davnašnja anegdota o čovjeku koji je htio da kupi radio u Zagrebu, a njegov "jedini uvjet" je bio "samo ako pjeva Zaim na radiju".

Za Zaimovo ime se veže još jedna priča koja ide uz pjesmu "Pluća su mi bolna".

Pjesma Dragiše Nedovića koju je prvi izveo Zaim Imamović, nastala je 1950. godine, a ova balada inspirirana je borbom autora s tada najčešće smrtonosnom tuberkulozom. Nedović je u vrijeme nastanka pjesme bio u izuzetno teškom zdravstvenom stanju, što se osjeća u svakoj riječi pjesme, koja počinje stihovima: "Pluća su mi bolna, zdravlja više nemam, jer su sasvim blizu moji zadnji dani".

Numera je brzo stekla popularnost, ali je imala i svoju mračnu stranu. Nakon objavljivanja ploče zabilježen je veliki porast broja samoubistava među oboljelima od tuberkuloze. Prema pričama, taj trend privukao je pažnju vlasti, pa i samog Josipa Broza Tita i Centralni komitet Saveza komunista, koji su odlučili zabraniti prodaju ploča i javno izvođenje pjesme, uz objašnjenje da ona potiče na samoubistvo.

No to nije spriječilo Zaima da nastavi svoj zvjezdani uspon u muzičkom svijetu. Svuda je dočekivan i ispraċen ovacijama. Gostovao je u Parizu, Beču, Sofiji i na Bliskom istoku, a učestvovao je i na međunarodnom festivalu narodne muzike u marokanskom gradu Marrakech kao predstavnik jugoslavenske radio-televizije. Također je predstavljao našu zemlju na Folklornom festivalu mediteranskih zemalja u Alžiru.

Zaim Imamović je dobitnik i brojnih nagrada. Među njima je i Šestoaprilska nagrada koja mu je dodijeljena 1979. godine za "njegovanje stare, izvorne bosanske narodne pjesme i za originalne interpretacije".

Do smrti je volio pjesmu,a svoje posljednje stihove napisao je ratne 1993. godine u Sarajevu.

- Svud po svijetu kuda sam hodio, naše želje, pozdrav pronosio. Ostat će Bosna, kao što je bila k'o biser sjajna, ponosna i mila - napisao je tada.

Godinu poslije, tačnije 2. februara 1994. otišao je zauvijek doajen i velikan najljepše bosanskohercegovačke pjesme - sevdalinke. Umro je jedan od najvećih, ali su ostala djela iza njega i kao što rekosmo na početku teksta "Zaim Imamović za vječnost jer on to i jeste".