Rođena 9. decembra 1938. godine u Foči, Zehra Deović potiče iz ugledne porodice Halima i Abide Deović. Rano djetinjstvo bilo joj je obilježeno tragedijom – tokom Drugog svjetskog rata izgubila je oca, a s majkom, sestrom i bratom bila je prisiljena potražiti utočište u Sarajevu. Nakon rata, 1946. godine, porodica se vraća u Foču, gdje Zehra završava osnovno i srednje obrazovanje.

Njena ljubav prema muzici počinje u omladinskom KUD-u "Jedinstvo" u Foči. Već sredinom 50-ih godina prošlog vijeka bilježi značajne nastupe, putujući s društvom po gradovima biše Jugoslavije, rame uz rame s velikim muzičkim imenima poput Vuke Šeherović i Sofke Lazarević.

Godina 1960. bila je ključna za nju - seli u Sarajevo radi studija na Pedagoškoj akademiji i polaže audiciju na Radio Sarajevu. Njena izvedba sevdalinke "Dvije su se vode zavadile" impresionira kompozitora Beluša Jungića i otvara joj vrata muzičke scene. Upravo ta pjesma postaje njen zaštitni znak.

Zehra se uskoro potvrđuje kao vokalni solista narodne muzike, sarađuje s RTV Sarajevo i učestvuje na brojnim festivalima kao što su "Ilidža", "Sabor u Beogradu", Festival podunavskih zemalja" u Novom Sadu... Njeni nastupi širom svijeta – od Australije i SAD-a do Azerbejdžana – ostavljaju dubok trag. Pjevala je i tokom najtežih trenutaka, učestvujući u ratnoj estradi 90-ih, snimivši emotivne pjesme "Ranjena Foča" i "Kovači".

Njena diskografija broji desetine LP ploča, kaseta i CD-ova. Saradnja s Jugotonom, PGP-RTB-om, te posebice RTVSA, ostavila je neizbrisiv trag. Godine 2010. BHRT objavljuje trostruku kompilaciju njenih najznačajnijih snimaka. U poznim godinama života, snima još nekoliko novih pjesama, među kojima i "Mirna Bosna" i "Baščaršijske noći", okupljene na albumu "Poklon Bosni".

Zehra je također ostala upamćena i po izvođenju ilahija i kasida, u saradnji s horom Gazi Husrev-begove medrese, učestvujući na brojnim vjerskim manifestacijama širom BiH i dijaspore.

Za doprinos očuvanju sevdalinke nagrađena je brojnim priznanjima, uključujući "Zlatnu povisilicu" i Estradnu nagradu BiH. 

Zehra Deović preminula je 30. oktobra 2015. godine u Sarajevu, ostavivši iza sebe neizbrisiv trag u kulturnoj baštini Bosne i Hercegovine.

Tom prilikom je mladi virtuoz na harmonici, etnomuzikolog, osnivač i direktor Fondacije Sevdah Damir Galijašević napisao oproštajni tekst u znak zahvalnosti primadoni sevdalinke.

- Ja sam imao zadovoljstvo i veliku čast upoznati je, često s njom razgovarati o svemu, biti gost njenog doma u nekoliko navrata i ono što mi je najznačajniji trofej muzičkog djelovanja - imao sam njenu veliku podršku. Teško mi je o Zehri govoriti u prošlom vremenu. Bila je uvijek na usluzi mladim umjetnicima, savjetima i dobronamjernim kritikama, a nije se libila ni pohvaliti rad nekoga ko to istinski zaslužuje. U umjetničkom smislu, njene interpretacije bile su i ostale nedostižne, neprevaziđene i uvijek će biti domaći zadatak svima koji interpretiraju sevdalinku. Bila je i ostala jedinica mjere u interpretaciji sevdalinke, posebno kada govorimo o poravnim pjesmama. Sevdalinke "Dvije su se vode zavadile", "Djevojka je u gori zaspala", "Ne čudim se mraku nit oblaku", "Lastavice, lasto", "Pšeničice, sitno sjeme", "Mlad se Jusuf oženio", kao i pjesme novijeg datuma "Da sam ptica i da imam krila", "Poklon Bosni" i poema "Kovači" ("Mladost moga Sarajeva") doživjele su puni procvat upravo u njenoj interpretaciji i uvjeren sam da nešto tako kvalitetno nikad niko neće moći ponoviti - zapisao je.

Zehru Deović je, kaže, prvi put sreo u RTV domu u maju 2011. godine, ali je postao blizak s njom dvije godine kasnije, nakon festivala zavičajne narodne muzike u Velikoj Kladuši, gdje su zajedno učestvovali.

- Poslije toga sam je često obilazio u njenom stanu i često smo telefonski razgovarali o svemu što nam je bio predmet razmišljanja. Iskazala mi je veliku čast što je, iako bolesna, ipak došla na koncert koji sam organizirao sa predstavnicima mlađe generacije sevdalija u Kolobara Hanu, a u okviru XIX festivala "Baščaršijske noći". Tada smo joj uručili zlatnu plaketu za očuvanje sevdalinke, a kada je primila plaketu, rekla je: "Hvala ovoj mladosti što nas je pozvala, jer nas slabo ko zove". Istinskoj legendi sevdaha, najvećoj primadoni sevdalinke svih vremena neka je vječni rahmet. Dok živimo svi mi, mladi interpretatori koje je ona sokolila svojim autoritetom, kao i svi oni koji vole sevdalinku, neće biti zaboravljena - zaključio je.