Volio je njive plodne, vinograde blagorodne, volio je Bubu Erdeljan, a volio je i Mirku. Volio je i Oliveru, Katrin, ali i lijepu protinu kći, te onu koja je rekla da se zove Bosna - čudno ime za djevojku, a posebno je volio sevdalinku. Jedino nije volio januar jer je pun teških uspomena. No, opet, volio je provincijalku, ali i Marinu, a posebno konje vrane po livadi razigrane… Znate li priču o Vasi Ladačkom? A znate li onu o Panonskom mornaru Đorđu Balaševiću?

Na današnji dan navršava se godišnjica smrti velikog kantautora i pjesnika čije su pjesme bile više od muzike - bile su priče koje se pamte i prenose. Đorđe Balašević je preminuo 19. februara 2021. godine u Novom Sadu, ostavivši iza sebe stihove u kojima su se prepoznavali i oni koji su voljeli i oni koji su gubili, i oni koji su se vraćali kući.

Njegove pjesme, prožete humorom, emocijom i jednostavnom mudrošću, postale su dio kolektivnog sjećanja. Od "Priče o Vasi Ladačkom" i "Ringišpila", preko "Sevdalinke", "Ne lomite mi bagrenje", "Slovenske", "Čovjek sa mjesecom u očima" do "Dueta" posvećenom Kemalu Montenu, Balašević je ostao glas brojnih generacija i svih onih koji su u stihovima tražili utjehu. 

Publika ga je voljela zbog jednostavnosti, ali i zbog rijetke sposobnosti da u nekoliko stihova opiše ono što mnogi ne uspiju reći ni u cijelom životu.

Njegovi koncerti bili su posebna vrsta susreta - večeri u kojima se pjevalo, šutjelo, smijalo i plakalo. 

A zapravo je ovo jedan kratki omaž velikom pjesniku čiji je portret života sve svoje boje prelio i na život nas koji smo slušali i slušamo njegovu muziku. Ne znamo da li ga je na kraju doslikao, ali je prave boje dodao na taj portret života svog, obojen "talasima plave, nijansom lave, vrtlozima zelenog". A ni crnu nije štedio i bez bez nje bi bijela još izblijedila, bez crne bijela ne bi vrijedila. 

I zato, dok god pjevamo njegove stihove, Panonski mornar nije otišao - samo je otplovio malo dalje.