Pjevač Saša Lošić Loša (60), frontmen sarajevskog benda "Plavi orkestar", na intervju za Gloriju.hr prisjeto se muzičkih početaka, života u Sarajevu, najvećih dana slave, publike, obožavateljica od kojih ga je čuvala policija...

- Sjećam se proba, gitara, atmosfere tolerancije. Ranih 80-ih bilo je moderno formirati grupu i mi smo pripadali prvoj generaciji punkera i Novog vala u Sarajevu, New Primitives pokreta, ali s dozom urbane melanholije u sebi. Slažem se da smo bili jedna vrsta pankera nježne duše, kako ste to precizno detektirali. Bili smo klinci u punoj snazi, ostvarivali smo svoje snove i sviđala nam se ta euforija oko nas. Koncerti bi završili, ljudi nas zvali na bis, a mi smo već bili na putu u hotel gdje su nas čekale hiljade fanova i morao nas je osiguravati kordon policije. Tri-četiri godine nismo mogli normalno hodati ulicama, pratili su nas, nismo izlazili iz hotela, skakali su i udarali po našim autima... Sada to zvuči tako nestvarno - kaže Loša.

Originalna postava benda naći će se na pozornici 40 godina kasnije. Kako ste to dogovorili?

- Pava me nazvao iz Toronta, gdje živi, da mi izrazi saučešće zbog smrti mog voljenog oca Dobrote. Bilo je to u doba pandemije koronavirusa i tada smo svi zajedno počeli razgovarati o tome. Njegova želja je bila da nam se pridruži i, eto, ostvarila se nakon dugog odgađanja.

Loša kaže kako su mu najdraže pjesme koje nisu postale hitovi poput "Ljubav nije laka stvar" jer slavi uzvišenu poetiku ljeta, "Uspomene" zbog vremena u kojem je nastala, "Jedina" jer je posvećena i "Soldatski bal" jer je prva pjesma koju je napisao u životu.

Na pitanje novinara, žali li zbog nečega u karijeri i životu, Loša kaže:

- Riječ "karijera" sam prvi put spomenuo ranih 80-ih. Na prvom nastupu New Primitives bendova u sarajevskom klubu CEDUS svirali smo uz "Zabranjeno pušenje" i Elvisa J. Kurtovića i ja sam donio televizor od kuće da puštamo neke spotove. Roditeljima sam na vitrini ostavio cedulju na kojoj je pisalo: "Dragi moji, uzeo televizor. Važno za karijeru! Vaš Saša". I to me navodi na razmišljanje je li vrijedilo sve što sam napravio? Mislim da sam u umjetničkom i u životnom smislu negdje profitirao, a negdje gubio. Ipak, kada bih mogao opet birati, izabrao bih neki drugi put.

Na pitanje - može li uporediti Sarajevo danas i prije 40 godina - Loša odgovara:

- Bilo je i ostalo grad s dušom, posljednji ostaci svijeta koji smo poznavali, koji je i u najtežim trenucima našao motiv da živi dalje. Volim prirodnost i neposrednost Sarajlija te što probleme gledaju s vedre strane i što smo tamo odrastali u isto vrijeme uz "Zaratustru" Richarda Straussa, grupe Gang of four i Clash, izvornu narodnu muziku, jazz, Princea, dalmatinske klape. Bilo je specifično. Ja sam se vratio 2016. i ostao do 2020, i to u najstarijem dijelu grada, na Baščaršiji. Družio sam se s prijateljima iz djetinjstva, izlazio svaki dan s ocem na kafu, imao svog pekara, urara, omiljenu aščinicu, buregdžinicu. Sarajevo je dinamično, zanimljivo, uvijek neko naleti iz bijelog svijeta. Mnogi se rastuže prebirajući po porodičnim albumima, žale za starim vremenima, ali i nova nose nešto dobro - kaže Loša.