Sedamdesettrogodišnjeg Dževada Šabetu starije generacije Sarajlija pamte kao izbacivača u noćnom klubu Carmen koji se nalazio u hotelu Bristol, a mlađe generacije kao ekonoma reprezentacije u sjedećoj odbojci, čiji je član još od 1999. godine.

U zanimljivom životnom putu Šabeta je radio i kao taksista, ali i dostavljač štampe u beogradskoj Politici i Oslobođenju.

- Iako imam 73 godine, bolje se držim nego ovi sa 50. Radeći različite poslove upoznavao sam različite vrste ljudi. Od političara, pjevača, glumaca, žestokih momaka... Kada su u pitanju novine, vozao sam i direktore i glavne urednike. Svi su me voljeli. Životni put me odveo u reprezentaciju u sjedećoj odbojci i tako je već 22 godine. Sa našim zlatnim momcima sam prošao i sito i rešeto. Ko se s njima druži, život mu je duži. Vidite mene da sam kao momak. Sve smo osvojili. Upravo se spremamo za Tokijo. Jedina želja u životu mi je da u Japanu uzmemo zlatnu medalju koja nam nedostaje - kaže na početku razgovora za Faktor Šabeta.

Od 1972. do 1976. godine Dževad je radio kao taksista.

- Bila su to drugačija vremena. Nije kao sada. Bilo je malo automobila, a posebno su traženi bili oni najbolji. Najbolje se radilo subotom kada su bili svatovi. Nije bilo puno taksista, a ko je imao dobro auto, kod njega su bili mladenci i kumovi. Dok obiđeš sve i dođeš baš dobro zaradiš. Poslije nisam morao 4-5 dana nikako raditi - prisjetio se Dževad.

VEZANI TEKST - U Carmenu je bio prvi striptiz u Sarajevu, još se prepričavaju priče o striptizeti Halidi Holliday

Kroz buran život i različita zanimanja upoznao je dosta poznatih pjevača, sportista, glumaca...

- Halid Bešlić, Toma Zdravković, Haris Džinović, samo su neki od njih. Vjerovatno sam bio prvi taksista koji je Halida vozio kada je došao u Sarajevo. Sjećam se golobradog mladića koji me je zaustavio na čaršiji i rekao da vozim na Sedrenik gdje mu je živjela tetka. Malo po malo Halidu je rasla popularnost tako da je ubrzo pjevao kod Mehe Poturkovića, čija kafana je svojevremeno bila najpopularnija. Toma Zdravković je bio jedinstven. Teško da se ponovo rodi onakav čovjek i pjevač. Bili smo kao šipka i bubanj. Nažalost, Toma je umro kokuz. Što je zaradio, to je popio. Njemu je raja bila na prvom mjestu, pa tek onda žena i porodica – prisjeća se Šabeta.

Veliki je sportski zaljubljenik. Sjedeća odbojka mu je na prvom mjestu, ali mnogo voli i fudbal.

- Za Sarajevo navijam, za koga ću drugog. Sarajlija sam glavom i petom. Dok je rahmetli Hase igrao, to je bilo fudbal. Uživao sam gledajući i Osima, Smajlovića, Mušovića, Muftića, Musemića, Katalinskog... Uživao sam veliko poštovanje kod fudbalera, ali i žestokih momaka. Pravi sarajevski mangupi su me gotivili. Dok sam radio na štandu, često im nisam naplaćivao kraće vožnje. Ne zato što sam se bojao, nego jer su zaslužili poštovanje. Današnje Sarajevo i ono prije agresije su nebo i i zemlja. Znali su se mangupi pravi. Nikada ti neće naškoditi. Danas su svi mangupi ako imaju pištolj. Nema kao prije da se problemi rješavaju na šake. Uvijek smo poštovali starije. Drago ti bude kada te pošalju za cigare, još ako ti daju koji dinar za sladoled, našoj sreći nije bilo kraja – kaže Dževad.

On je nekoliko godina brinuo o sigurnosti noćnog bara Carmen u Bristolu.

- Carmen je otvoren mislim 1975. godine, a tri godine poslije pozvao me je pokojni Boriša Stanić i rekao da ide u vojsku i da bi volio da ga zamijenim na osiguranju. Naravno, rado sam prihvatio poziv jer se radilo o jedinstvenom mjestu u Sarajevu - kaže Šabeta.