Prije 45 godina odlučio je da napusti Novi Sad i započne život u prirodi u selu Brezovica na planini Rudnik, nedaleko od Gornjeg Milanovca, u Srbiji.

Sa suprugom i djetetom i nekoliko istomišljenika u toj oazi netaknute prirode koju okružuju tri potoka osnovao je "Porodicu bistrih potoka", ekološko-umetnički komunitarni centar, koji je i danas mjesto okupljanja ljudi koji vole prirodu, kulturu i - ljude. Božidar Mandić danas je još uvjereniji da je odlaskom u šumu napravio pravi potez u želji da napravi bolji svijet, praveći boljeg sebe u prirodi i s prirodom i dijeleći to iskustvo s drugima.

- Ja sam Božidar Mandić i živim u šumi. Ja sam Božidar Mandić i šuma živi u meni - ovako se pjesmom posvećenoj "Drvenoj civilizaciji", uz ritam dva štapa koje je udarao jedan o drugi, predstavio književnik, likovni umjetnik i dramaturg koji je osnivač i domaćin "Porodice bistrih potoka" koji se u četvrtak družio u Novom Sadu sa svojim nekadašnjim sugrađanima.

Ovaj vitalni sedamdesetogodišnjak podijelio je svoja iskustva života u prirodi, prepričavajući brojne anegdote, ali i pjevajući pjesme koje je stvarao pod vedrim nebom u tišini šume. Koliko god se njegov način života u kući od blata, bez struje i velikog broja uređaja koji su uobičajeni današnjem čovjeku, razlikuje od uobičajenog, urbanog ili ruralnog života, veliki broj poklonika kulture, umjetnosti i druženja u prirodi posjećuje njegov dom u kom je, kaže, svaki gost dobrodošao. Kako navodi, "Porodicu bistrih potoka" do sada je posjetilo više od 45.000 ljudi, a nemali broj gostiju s raznih strana svijeta ostajao je i više godina u ovom, kako kaže Mandić, živilištu u kojem se njeguju elementi duše i ljudskosti.

Idealista koji je pomislio da svijet može biti bolji

- Posljednji dečko koji je živio kod mene duže vrijeme je Turčin i proveo je tamo osam godina. Za to vrijeme ni jedan sukob nismo imali, ni jednu napetost - rekao je Mandić.

Idealista koji je 1968. godine pomislio da svijet može biti bolji i kada je vidio kako njegovi drugovi odustaju od tih ideala, odlučio je da izabere skrovito mjesto u prirodi u kom će stvoriti novi, mali, elementarni svijet.

- Otišli smo s dva ćebeta, dvije kašike i dva tanjira, supruga i ja s djetetom od šest mjeseci - prisjeća se Božidar.

U tim namjerama priključilo im se nekoliko ljudi umjetnika i naučnika i zajednica je rasla i privlačila mnoge koji su željeli da prave svoj mali svijet boljim. U toj zajednici Božidar je dobio još svoje djece Aju i Suna, uz najstariju Istu koja je rođena u gradu, ali su svi odrastali u prirodi. Posljednjih godina odlučili su da žive u urbanim sredinama. Božidaru se iz šume ne ide, jer mu ni ondašnja, ali ni sadašnja civilizacija i njeno ustrojstvo ne prija. Pogotovo korporativni utjecaj i društveno raslojavanje u kom su bogati sve bogatiji, a siromašnih je sve više.

Ljudi iz urbanih sredina češće idu kod njega nego što se on spušta u gradove. A broj intelektualaca, poznatih imena iz raznih oblasti koji su dolazili u "Porodicu bistrih potoka" je veliki. Uostalom, svakog posljednjeg vikenda avgusta komuna organizuje Šumes - festival alternativnog i avangardnog pozorišta, a krajem godine "Porodica Bistrih Potoka" odaje priznanje pojedincu za doprinos očuvanju prirode. Nagrada se sastoji od – plakete na dasci, litre izvorske vode, kilograma domaćeg crnog hljeba i deset dinara. Ti programi okupljaju značajan broj ljudi. Ali i mimo toga, dolaze ljudi da osjete Boškovo gostoprimstvo. Čak i prošle godine, u vrijeme epidemije koronavirusa, bilo je više od 800 posjetilaca.

- Nemam mnogo saznanja o epidemijama, osim, možda da je najveća epidemija današnjice egocentrizam. U našoj porodici upravo djelujemo suprotno ovoj epidemiji, učeći se toleranciji, ali i saživotu u kome nisu samo ljudi, već i minerali, biljke i životinje. Jer smo učili mnogo, ali i danas učimo od prirode - pojašnjava Mandić.

Dom "Porodice bistrih potoka" je vegetarijanski, zabranjena je droga i agresija. Svaki gost koji dođe ima određeno zaduženje i ako je voljan može da ga obavi. Tako i prijatelji postaju porodica. Kada dođu, donesu malo "kolonijalne" robe.

Navodi da današnje društvo, uprkos tehnološkom napretku luta poput broda u okeanu koji nema krmu. Za njega je svijet "pao u progres" koji uništava i prirodu i ljude praveći sve veće socijalne razlike i da je to utjecalo i na promjenu ličnosti čovjeka.

- Kada smo prije pedeset godina govorili individua, pod tim pojmom se smatrala zrela ličnost. Međutim, korporacije su danas uvele pojam individue kao solisiste – samotnjaka. Zato naša komuna traga za emocionalnom povezanošću, ne didaktičkom i edukativnom. Nikoga ništa ne učimo. Kultna riječ "Porodice bistrih potoka" je zagrljanost od prvih dana. U ovom trenutku možda smo mi kritička tačka koja opominje ljude da ne idu u pravcu obesmišljavanja sebe. Ova civilizacija nema vremena, i jako oduzima smisao čovjeku. Ne sjećam se kada sam posljednji put čuo nekog da kaže da je radostan, da teži radosti, da je sretan - kaže Mandić.

Sve što imamo želimo da podijelimo

Osnovna načela porodice Mandić su: povratak zemlji, otvorenost doma, siromaštvo ("sve što imamo želimo da podijelimo, sve što nam treba nekako ćemo dobiti") i umjetnost. Na duhovnoj ljestvici vrednuju se: iskrenost, hrabrost, skromnost, istina, ljubav, dobro, mir, rad i sreća.

- Ne mogu ja da riješim sukob između Izraelaca i Palestinaca, niti da uređujem odnose između Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije, ali mogu da uredim odnos između sebe i svog prvog komšije - navodi Mandić.

U "Porodici bistrih potoka" djeca su uzor slobode, ali i Boškova inspiracija, koji je, pored više od 20 napisanih knjiga i 17 samostalnih izložbi, te dvadesetak pozorišnih predstava koje su igrane u Narodnom pozorištu, Ateljeu 212, Beogradskom dramskom pozorištu, Srpskom narodnom pozorištu, Domu omladine… kao i po ulicama, napisao i oko 1.800 radijskih emisija za djecu na Radio Beogradu. A organizovao je i "Ljetno pripadanje Porodici bistrih potoka" koju je pohađalo po desetoro djece na sedam dana, a gdje su predmeti bili valjanje po travi, penjanje na drvo, upadanje s cipelama u vodu, testerisanje, svjetska poezija…

- Ja sam dijete. Zrelo dijete. Za mene je dijete velika impresija. Ja sam živio od ujutru do uvečer sa svojom djecom. I sada kad pomislim da nisam živio 15 godina s njima to bi za mene bio veliki poraz. Mi smo djeci davali emociju, a od njih sam učio. Neprestano smo se igrali. Danas su jako dobri ljudi. I ponijeli su sa sobom iz šume nježnost. Iako sada živimo odvojeno, ja sam najnagrađeniji čovjek što sam dio svog života proveo s njima - ističe Mandić.

Na pitanje da li bi se ipak vratio u grad, odgovara:

- Poštujem grad. Ima tu lijepih stvari. Ali priroda daje zaista jedno dopunsko estetsko i smisaono osjećanje bez koje ja ne bih volio više nikada da živim. Na kraju, moje ime je Boško, a na portugalskom to znači šuma. Ja živim u svom imenu.