Miuhamed Mizić, dugogodišnji novinar BHT1, veliki je zaljubljenik u sport. Fudbal, karate, rukomet, biciklizam samo su neki od sportova kojim se bavio, a posljednjih godina uspješan je u body buildingu. 

Ponovo ste se okitili titulom na takmičenju u body buildingu. Koliko je bilo odricanja kako biste uspjeli realizirati zacrtano?

- U ovom sportu je odricanje krucijalno da bi uspjeh mogao biti ostvaren. Na početku sam mislio da je dovoljno biti na dijeti i na taj način doći do cilja. Ali nije to tako. Potrebno je mnogo više, naročito kad ste porodičan čovjek. Kao nekom ko se bavi novinarskom karijerom, a pri tome stavljam porodicu na prvo mjesto - organizacija je ključna. Ustajao sam u pet sati ujutro da bih stigao odraditi kardio trening, spremiti doručak i ručak (ukoliko mi ga supruga nije spremila). Idem na posao, aktivno radim za redakciju revijalnog i muzičkog programa BHT1, zatim u dogovoru sa suprugom pravim termin za trening u teretani. Organizacija, organizacija, organizacija. Nije jednostavno, jer za razliku od drugih takmičara, ja trošim puno više kalorija jer sam i terenski radnik. Iz tog razloga sam morao prilagoditi ishranu. Prošle godine sam radio sa trenerom Tarikom Šečićem od kojeg sam dosta toga naučio. A ove godine, kako sam imao i zdravstvenih problema, nisam znao da li ću uspjeti doći do takmičarske forme, da li ću razočarati i sebe i druge, ali sam zapeo i htio sam sebi pokazati da mogu, i da mogu još više.

- Koja Vam je ovo titula po redu. Koja Vam je medalja najdraža?

- Ovo je moja treća medalja, do sada sam nastupao na međunarodnim takmičenjima i dva puta na državnom takmičenju. Par puta sam nastupao bez ikakve medalje, pa iako razočaran bio sam svjestan svojih grešaka. Ali to su bile super lekcije na kojima se mnogo nauči. Ako bih morao izdvojiti najdražu, onda bih izdvojio drugo mjesto na međunarodnom takmičenju u Bihaću. Te pripreme su bile nekako srcu drage, iako ovogodišnje zlato ima svoju čar. Ali opet, izdvajam dvije još draže medalje a to su kćerka i sin. Medalje koje su motivacija i kojima ja služim kao motivacija u profesionalnom i privatnom smislu. Kćerka se okrenula prema sportu, aktivna je u plivanju, a sin je još uvijek mlad, ali sudeći po njegovoj aktivnosti, možemo očekivati nekog planinara, adrenalin ovisnika.

Koji Vam je cilj u body buildingu i ko Vam je uzor?

- Cilj mi je da u dogledno vrijeme uspijem spremiti se za neko od jačih, većih takmičenja, Balkansko ili Evropsko takmičenje u svojoj kategoriji, Men's physique. Do toga ima vremena, moram još mnogo raditi na sebi da bih uopće mogao stati na binu pored velikih imena iz ovog sporta. Ne volim pričati o uzorima, jer mišljenja sam da svako sebi treba da bude uzor. Ako sam ja sebi dokazao da mogu nešto, onda sam siguran da mogu više. Uz adekvatnu podršku čovjek može svašta da uradi, da dosegne vrh o kojem je sanjao. Pri tome da se ne osvrće na negativne komentare i zajedniljive ljubomorne izjave iza leđa. Jer znam da sam nekom trn u oku, to je čak i sastavni dio ovog sporta.

- Kako kolege na BHT 1 gledaju na Vaše učešće u ovom sportu?

- Kolege me nekad znaju zezati, ali to je pozitivna zezancija u vidu podrške. Zaista podržavaju moj put kojim idem, ako je potrebno izlaze mi ususret. Ali imamo dogovor - kad je posao, onda je posao na prvom mjestu. Trudim se da sve odradim što je bolje moguće, da ispostavim priče i sve obaveze prema redakciji, pa tek onda privatno zadovoljstvo. Vjerujem da cijene moj sportski trud i to pokažu svojim porukama podrške prije svakog takmičenja i gromoglasnim aplauzom nakon svakog mog poduhvata. Veseli me što radim u takvom kolektivu koji je širokog razmišljanja, mi smo kao jedna porodica koju kolegica, urednica Maja Miralem "hendla" odlično.

Veliki ste zaljubljenik u sport. Fudbal, karate, rukomet, biciklizam, fitness... Koji je sljedeći sport i koliko dnevno trenirate?

- Od malena sam u nekom sportu, počeo sam kao mali karatista, ali to mi se nije sviđalo. Dugo sam trenirao rukomet, dok mi fudbal nije toliko bio zanimljiv. U biciklizmu sam se zadržao poprilično dugo. Nakon pokušaja u MTB takmičenjima, odvezao sam nekoliko biciklističkih maratona od kojih svakako izdvajam onaj posvećen žrtvama Srebrenice kada sam vozio biciklistički maraton Bihać - Srebrenica za 24 sata. Nakon toga, sam stao iz privatnih razloga i nastavio aktivno da se bavim fitnessom. Mnogo me zanimaju adrenaliski sportovi, to me zaista privlači. Čak je i ovaj vid fitnesa nekako adrenalinski. A ko zna kuda me put nanese. Ne volim raditi dugoročne planove, slušam srce. Ali moram priznati da sve što radim radim u dogovoru sa porodicom, jer ponavljam, teško se uskladiti sa poslovnim i privatnim obavezama. Zato je dogovor sa suprugom Edinom od velikog značaja. Niti jedan trening ne odradim, a da ne pitam prvo treba li njoj šta.