Srbi, Hrvati, Crnogorci, Makedonci, Slovenci redovno su dolazi u šeher da bi se dobro proveli i doživjeli nezaboravne trenutke. Stari sat, Osmice, Mujkić, Nava, Kod Pinje, David u Nedžarićima, Uranak na Sedreniku, Zizo kod Energoinvesta, samo su neka od najpopularnijih mjesta u šeheru 70-ih i 80-ih godina u kojima se uvijek tražilo mjesto više.

VEZANI TEKST - Kada je Pimpek bio u lokalu, onda ti nije trebala ni muzika, kod Pinje zore se dočekivale uz tri harmonike

U većini ovih objekata kao konobar radio je Mustafa Mujo Pijuk, koji je često imao veći bakšiš nego što je bio pazar u kafani. To najbolje govori koliko je Mujo bio omiljen kod gostiju . Iako je zagazio u 77. godinu života, poznati sarajevski konobar još je spreman nositi tacnu, ali, kako kaže, taj posao više nije na cijeni, a i vrijeme je da se zasluženo odmori.

Mustafa je sin Kadrije Pijuka, vlasnika poznate sarajevske slastičarne koja se svojevremeno nalazila prekoputa Saborne crkve u Sarajevu.

- Za razliku od oca, mene nije privlačila slastičarna nego kafana. Kao dječak bio sam vragolan. Znao sam od oca ukrasti većinu pazara i podijeliti svojim drugovima, koji su onda dolazili i trošili pare u našoj slastičarni. Uživati u svim slatkim delicijama i limunadi. Jednom sam ukrao kompletan pazar i onda svoj raji iz mahale kupio sam dresove Sarajeva, čiji sam veliki navijač cijeli život. Drag mi je, naravno, i Željo, ali ipak srce najviše voli bordo boju - kaže na početku razgovora za Faktor Mustafa Pijuk.

Iako je završio autolimarski zanat, nikada se nije bavio ovim poslom. Cijeli život bio je vezan za šank, novčanik, tacnu i konobarisanje.

- Prvi posao kao konobar sam imao davne 1970. godine. Priliku da zaradim prve pare dao moi je legendarni Asim Ferhatović Hase. On je tada otvorio Motore sa još jednom sarajevskom legendom Rešom Torlakom. Tako je sve krenulo. Za skoro 50 godina promijenio sam desetke kafana i kafića, a najbolje gazde su, pored Haseta i Reše, bili Aziz Imamović Zizo, Neđo Alihodžić i Hasan Hajdarević – nastavlja Pijuk.

{$galerijaFotografija}

Najduže vremena radio je u Zizi koji se nalazio prekoputa tramvajske stanice na Energoinvestu.

- Bila su to lijepa vremena kojih se rado prisjećam. Aziz Imamović Zizo, koji je bio poznat i po nadimku Desetka, čovjek je uz kojeg sam mnogo naučio i proživio. Nije mu bilo krivo iako sam često znao zaraditi više od njega. Bio sam omiljen među gostima. Davali su mi bakšiše šakom i kapom. I onda na kraju radnog vremena stavim dvije gomile para pred Zizu. Kaže on: "Gdje su moje pare?". Ja mu kažem: "Zizo, uzmi jednu od dvije gomile, isto smo zaradili večeras."

Bio sam omiljen među starim sarajevskim hrsuzima, ali i našim ljudima koji su živjeli u inostranstvu. Jedan od njih, koji je bio poznat kao Lačko, dolazio je sa lijepom bijelom pudlicom. O njoj sam vodio računa kao da je kraljica i za svaki poljubac sam dobio po 100 njemačkih maraka. Kaže meni jednom Zizo: "Daj da i ja koji put poljubim pudlicu." Lačko je za noć znao po pet puta častiti cijelu kafanu. Bio je pravi boem i nije žalio pare na kafanu - prisjeća se poznati sarajevski konobar.

U višedecenijskom poslu konobara služio je brojne poznate ličnosti. Bilo je tu političara, sportista, pjevača, glumaca...

- Trebala bi mi tri dana da nabrojim koga sam sve služio. Od Džemala Bijedića, Muhameda Filipovića Tunje, Bore Ostojića, Ante Sučića, Seje Sušića, Tome Zdravkovića, Šabana Šaulića... Tako mi Boro Ostojić, koji je bio direktor banke, napiše virman i cifru od koje me zaboli glava. Deset dana sam morao služiti jelo i piće da opravdam taj račun, ali boli njega briga.

Slobodan Čobo Janjuš mi je znao često pobjeći da ne plati račun. Onda ja njemu saberem 5-6 viskija i kada bude premija, kažem: "Čobo, imamo mi malo neraščišćenih računa" i sve je uvijek plaćao. Najveći boem ovih prostora svih vremena Toma Zdravković bio mi je kao brat. Često je znao kod mene i prespavati. Volio je Kiča mnogo. Dane, sedmice i mjesece proveo je pjevajući u njegovim Osmicama i restoranu Stadion na Koševu. Nakon što završi pjevanje redom smo zatvarali ostale kafane.

Najčešće smo išli Kod Pinje. Tamo nije mogao svako ući. Bilo je belaja, ali samo izvan kafane. Pinjo je bio zeznut i ako pojedinci imaju neraščišćenih računa, rješavali su to u avliji. Sejo Sušić je bio moj veliki prijatelj. Kakvu bi on napravio karijeru da mu kafana nije bila draža od stadiona i treninga. Znao je u Sarajevo doći sa desecima hiljada njemačkih maraka, a vrati se kokuz i ja mu dam 100 maraka za avionsku kartu. Mnogo je volio i žene - nastavlja Mustafa.

Mustafa Pijuk i Hasan Hajdarević pregledaju slike i sjećaju se starih vremena

Osim u Sarajevu, Pijuk je nekoliko godina krajem 80-ih i početkom 90-ih radio u Beogradu.

- Želio sam da vidim kako je raditi u Beogradu i nisam se pokajao. Napravili smo pravi lom u objektu koji se zvao Estrada. Napolju su čekale stotine gostiju, a redovni posjetioci su nam bili najpopularniji sportisti, estradnjaci, ali i kriminalci. Cijelo beogradsko podzemlje nam je dolazilo. Od Radeta Ćaldovića Ćente preko Željka Ražnatovića Arkana do Ljubomira Magaša, poznatog kao Ljubo Zemunac. Sa njima nisam imao nikakvih problema, štaviše.

Jednom dolazi Ćenta sa jednom damom i ja uzmem kišobran i da ne pokisne, a on meni da svotu novca. Kada sam prebrojao, bilo je 1.000 njemačkih maraka. To je bilo pred samu agresiju na BiH, a jedno vrijeme sam radio i u lokalu kod Arkana. Tada mi je on rekao: "Bosanac, j..... vrijeme dolazi, spašavaj glavu." Spakovao sam sutradan kofere i vratio se u šeher. Svi beogradski kriminalci voljeli su da ih paziš i tetošiš. Da ih ne zaustaviš slučajno kada krenu iz lokala jer će se vratiti sutra i platiti i ostaviti veliki bakšiš – govori legenda sarajevskih kafana.

Posljednjih godina Mustafa uživa u krugu porodice i prijatelja. Nije u penziji, jer, kako kaže, nema dovoljno radnog staža.

- Većinom sam radio nacrno. Nije me ni plaća interesovala. Samo druženje i kafana. Šta će mi penziono i zdravstveno osiguranje. Imam 200 KM boračke. Dva puta sam ranjen. Ništa ne žalim. Jedino mi je krivo što sam radio u nekoliko objekata prije nego što sam odlučio da ostavim tacnu. To nije bio moj nivo, a morao sam raditi. U kafani sam upoznao i ljubav svog života. Moju suprugu Minku, sa kojom imam sina Harisa, upoznao sam u Jasminu na čaršiji. U braku smo 35 godina, a jednom smo se i razvodili. Dobio sam sina sa 50 godina kada sam sve nade izgubio. Sin je završio gimnaziju i govori engleski kao da je rođen u Londonu. U životu sam imao i dva lokala i oba puta sam bankrotirao jer sam bio najbolji gost u svojoj kafani – iskren je Pijuk.