Bila je to najveća tragedija u kojoj je te hladne noći 14. aprila 1912. godine poginulo više 1.500 ljudi.  Na svom prvom putovanju "Titanic" je potonuo, a njegovo potonuće u historiji je ostalo upisano kao jedna od najvećih tragedija i nepresušni izvor tajni i zanimljivih priča.

Zanimljivu priču s tom istom tematikom, na istoj lokaciji, s tim istim čamcima za spasavanje, kojih nije bilo dovoljno za sve putnike, napisao je Morgan Robertson, 14 godina ranije.

Bila je 1898. godina kada je objavio novelu "The Wreck of the Titan: Or, Futility". Bila je to priča o Johnu Rowlandu, alkoholičaru i osramoćenom bivšem mornaričkom oficiru, koji je prihvatio posao na "Titanu", u to vrijeme najvećem brodu na svijetu (ne treba zaboraviti da je riječ o priči napisanoj 14 godina prija tragedije koja se dogodila "Titanicu").

Taj svoj brod u priči Robertson je opisao kao "nepotopiv" i među "najvećim čovjekovim djelima".

"Titan" je na svom putovanju udario u santu leda, nakon čega je potonuo i postao jedna od najvećih tragedija na svijetu.

Sličnost ove novele s onim što se dogodilo gotovo je nevjerovatna, a još je strašnijom čini i niz drugi sličnosti između brodova, i samog događaja, piše ATI.

Brod iz priče bio je dug oko 243 metra, a "Titanic" 269 metara. Brzine udara u ledenjak bile su gotovo identične, pa tako i broj putnika u brodovima.

"Titan" je prevozio 2.500 putnika, a "Titanic" njih 2.200, iako su i jedan i drugi imali kapacitet za 3.000 putnika.

Oba broda bila su u britanskom vlasništvu, oba su udarila u ledenjak desnim pramcem i oko ponoći. Potonuli su, u stvarnosti i u noveli, 400 nautičkih milja od Newfoundlanda, i nisu imali dovoljan broj čamaca za spašavanje.

"Titan" ih je imao samo 24, a "Titanic" još i manje, 20.

Razlike koje postoje među njima ipak su velike. Tako je potonuće "Titana" preživjelo samo 13 putnika, a ono "Titanica" na sreću ipak više, njih 750. "Titan" se prije potonuća prevrnuo, dok se "Titanic" prepolovio.

John je bio pravi heroj "Titana" koji je ubio polarnog medvjeda na kobnom ledenjaku, dok se tako nešto u "Titanicu" i ne pojavljuje.

Nakon tragedije "Titanica" Robertson je optužen da je bio vidovit s obzirom na gotovo suludu sličnost onoga što je napisao s onim što se stvarno i dogodilo.
No, nije zapravo čudno da mu je tako nešto palo na pamet.

Ogromna prostranstva Atlantskog okeana čuvaju niz uništenih brodova, a mogućnost da neki od njih udare u ledenjak činila se realnom. Sličnosti koje se pojavljuju uveliko su utemeljene na njegovom znanju brodogradnje i trendova.

Nije čudno ni što je o takvom trenutku pisao, jer su brodovi u to doba bili najpopularnija i najprikladnija vozila za putovanja. Kompanije poput White Star Line reklamirali su ih kao luksuzne ploveće hotele, i obećavale brzinu i sigurnost, te luksuz kakav se može vidjeti na kopnu.

Robertson je bio sin kapetana broda i odrastao kao mladić koji poslužuje na brodu, prije nego što je postao prvi časnik na trgovačkom brodu.

Svoju inspiraciju zasigurno je crpio iz bezbroj priča koje je čuo od onih koji su na takvim brodovima radili.

Ruta kojom su njegov i stvarni brod plovili bila je najkraći i direktni put od Engleske prema New Yorku, pa i nije iznenađenje što su tim dijelom plovili i jedan i drugi.

Sličnosti u tragediji potaknule su i niz teorija zavjera tokom godina, među kojima su i oni koji vjeruju kako je brod bio potopljen s namjerom da bi se izbjeglo stvaranje Sistema federalnih rezervi (FED-a).

Mnogi vjeruju i kako je brod uklet zato što White Star Line nije imao običaj krštenja brodova prije prve plovidbe. No, bez obzira na ove teorije, i dalje ostaje nevjerovatna činjenica kako je Robertson predvidio najveću morsku tragediju na svijetu.