Džamija Trnjak ili Donja džamija je središte oko kojeg se okupljaju Bošnjaci dobojskog kraja. Iz mahale u kojoj se ona nalazi, ali i iz džamijskog harema, nazire se grad. A, na grad se gleda i iz doma porodice Bajraktarević, Murveta i Alme, rođenih Dobojlija.

Nekoć je u ovoj mahali živjelo više ljudi, a danas se mnogo njih raselilo.

- Majka mi je sa hodžinske strane, djed je bio hodža, i pradjed isto, a očeva je majstorska strana. Živjelo nas je u kući sedmero, a u ove tri kuće bilo je sedamnaestero - prisjeća se Bajraktarević, čiji je djed radio kao imam u dobojskom naselju Orašje.

Počeo je postiti sa osam-devet godina. To je, kaže, naslijedio od majke i djeda. Pred njegovom majkom su mnogi naučili o vjerskim stvarima, poučavala ih je u mektebu, često umjesto njenog oca. Kao i kod svakog djeteta, dogodovštine su bile neminovne. Tada teške, a danas sa smijehom priča o njima.

- U nas je bio u džamiji jedan naš stari imam, efendija Mehmed Imamović od kojeg sam ja sve naučio, i čak sam s njim jedno sedam-osam ramazana bio u itikafu. Bila je teravija i ja sam došao kući, kaže meni mama rahmetli: 'Što si razbio prozor kod Ismetovce?', kažem joj ja da nisam i da sam bio u džamiji. U tom trenutku ide rahmetli efendija, i ja njemu: 'Efendija, de, reci mami jesam li ja bio u džamiji', kaže on: 'Jest, Fatima, bio je u džamiji, jedva sam sklanjao teraviju od njega'. I aba je to čuo, uzeo prut, tako da nisam bio bjen zbog prozora, ali jesam zbog džamije - priča Bajraktarević.

Mnogi vole reći da su danas ramazani drugačiji, ali on ne misli tako.

- Mi vičemo da su ramazani bili drukčiji, po meni su ramazani uvijek isti, međutim mi nismo isti. Znači, ramazan je uvijek ibadet, čovjek treba da ga provede u jednoj opuštenoj, porodičnoj atmosferi - kaže on, dodajući kako su mu ramazanski dani u mladosti, ipak, bili ljepši samo zbog jednog razloga, svi su bili manje opterećeni ovozemaljskim problemima i obavezama.

Zbog toga, nastavlja, i savjetuje djecu da uvijek imaju mjeru i da hodaju po zemlji. Sa suprugom Almom, s kojom je u braku već 41 godinu, ima sina i snahu, a od njih i dvoje unučadi, Lejlu i Amara. Za njih je, kaže, najviše vezan.

A, vezan je i za džamiju. Upravo ovu u svojoj mahali, Trnjak ili Donju džamiju, napravljenu 1756. godine.

- Sticajem okolnosti, prva dženaza ovdje poslije rata je bila mog oca rahmetli. Kad smo mi dženazu obavili, ja sam sebi odmah uzeo u emanet da tu džamiju očistimo, sredimo. Tako da je ovo prva džamija u Dobojskom medžlisu koja je obnovljena poslije rata - ističe on.

Iz Doboja nije izbjegao početkom rata, nego je ostao ovdje još 14 mjeseci. Potom je izašao preko Srbije za Austriju, a supruga Alma je ovdje ostala još pola godine. Na kraju je završio u Njemačkoj, ali nije ni pomišljao da ostane tu.

- Ja, kad sam kuću napustio, dao sam sebi u emanet da ću se vratiti prvom prilikom, čim mognem - kaže Bajraktarević.

Bez svoje džamije, mahale i grada ne može.

- Ja mislim da je u povratku Bošnjaka veliku ulogu odigrala Islamska zajednica, jer povratak je otvorila i obnova prve džamije. Normalno je da nas danas ima manje, stari svijet je umro, dosta ih je otišlo u dijasporu, ali, hvala Bogu, opet ima nas u Doboju oko osamnaest i po hiljada - ističe on.

Imam Trnjak džamije Adil ef. Rudanović, također Dobojlija, odrastao nedaleko od same džamije, poistovjećuje stanje muslimana u Doboju sa stanjem prvih muslimana u Meki.

- Moje džematlije ovdje su doživjele dosta toga, mi smo činili hidžru, to se tada zvalo izbjeglištvo, također preživjeli smo poplavu 2014. godine, a sada i ovo - kaže Rudanović, koji je imam ovog džemata već sedam godina.

Specifičnosti ovog džemata, ističe efendija, leže u saradnji s Muslimanskim dobrotvornim društvom "Merhamet" gdje su izdali jedan sprat vakufske kuće za potrebe ambulante. Također, sarađuju s Bošnjačkom zajednicom kulture "Preporod" u Doboju, ali i sa "Odborom za međureligijski dijalog".

- Mi imamo i jedan projekat 'Dani otvorenih vrata vjerskih zajednica', kada učenici osnovnih i srednjih škola u jednom danu obiđu sve vjerske objekte, a mi kao vjerski službenici održimo prigodno predavanje i upoznamo ih o svojim zajednicama“, navodi Rudanović..

Imam Rudanović je dijelom porodice Bajraktarević ne samo kao vjerski službenik, nego i kao komšija te prijatelj. Ova porodica već godinama njeguje jedan običaj, a to je iftar koji se u njihovoj kući organizuje za 17. noć ramazana. Tada se sjete svojih umrlih.

- U mene je tradicija bila da su se uvijek hatme predavale umrlim 17. noć ramazana. Nastavili smo tako i dok su roditelji bili, i sada evo. E, sad, ovaj ramazan zbog ove situacije, isto smo uradili, ali bilo nas je samo sedmero. I tada bude zajednički iftar u kući - priča Murvet Bajraktarević.

Supruga Alma je zadužena da nahrani sve one koji dođu. Uživa, kaže, da pravi čorbice. No, bez bamije ne može se pronaći iftarska trpeza, tu su i razne dolme, pite, tagarica. I tu je važno samo jedno, kaže ona, a to je nahraniti svakoga, a najviše one koji su u potrebi.

- Obavezno pravim više hrane, ne što hoću da mi ostane, nego kako bih podijelila, to radimo i kad se prave veliki iftari u džamiji. Imamo više tih iftara koje podijelimo nepokretnima, starima, onima koji ne mogu da dođu, znači, to se obavezno donese - ističe Alma Bajraktarević.

Nema tu teškoća, ramazan je, dodaje Murvet, akumulator duše i treba ga znati iskoristiti. I uzeti od njega ono što svakom čovjeku treba. A, kaže on, više treba Bošnjaku u RS-u, jer je i teže.

- Teži su ramazani u RS-u nego u Federaciji i puno je teže biti ovdje Bošnjak. Svi mi koji smo se ovdje vratili, na svoja ognjišta, na svoj toprak, mislim da ćemo imati više i sevapa i kod Allaha, dž. š., jer i rat ovdje ko je ostao, ko je poslije rata ostao ovdje, propatio je svako. I ja mislim da bi svaki naš insan mogao napisati jedan roman, jednu knjigu o svom tom periodu života - navodi on, dodajući kako od svoga ne treba odustati, ni od ramazana, vjere, ali ni od ognjišta i topraka.