navbar

COOLSTYLE

faktor
search
search
search
Neobični susreti

Tužna sudbina: Ko je bihaćki "Meksikanac", čovjek sa sombrerom koji pozdravlja putnike dobronamjernike

Svaka ulica, mjesto, grad..., ima te "neobične" ljude koji plijene svojom pažnjom. Uglavnom su to oni na rubu egzistencije, bez krova nad glavom, čiji cijeli svijet se sveo na nekoliko kvadrata klupe u parku, ili kartona na betonu.

Objavljeno: 03.08.2020. u 18:28
get url
text

I ne prose, barem ne glasno. Osmijehom pozdrave svakog prolaznika ili su spuštene glave prema zemlji, davno, u svojim mislima otplovili na neka ljepša i sretnija mjesta, čekajući dobronamjerne prolaznike da im nekim sitnišem pomognu da prežive još jedan dan. I tako iz dana u dan...

Možda su to alkoholičari, možda "neradnici", izgubljeni i odbačeni od porodice i prijatelja, izgubljeni u vremenu i prostoru... Možda, no, ne treba im suditi jer, kao što kaže veliki kantautor Đorđe Balašević: "O kako tužnih sudbina ima". A na kraju, svi smo samo ljudi.

Naša ekipa imala je sreću da u centru Bihaća, u okviru incijative "Odmori u BiH", upozna jednog "neobičnog" gospodina, i to sa sombrerom na glavi. Šešir širokog oboda, karakterističan za Meksiko, nije uobičajen na bh. ulicama, pa nas je zanimalo ko je naš "Meksikanac".

Prišli smo mu da zamolimo za fotografiju, dok je sa svog kvadrata klupe promatrao prolaznike. Ispod sombrera, napuklih "Ray-Banki", ukazao se osmijeh i odobravanje. A onda i razgovor...

 

- Zovem se Midhet Okanović. Sombrero sam kupio u Španiji dok sam vozio kamion. Volim ovaj šešir jer mi budi lijepa sjećanja, a štiti me i od sunca. Sviđa se i prolaznicima, žele se slikati, a neki se smiju. Ali ja sa svim dobronamjernim ljudima rado progovorim. Prija mi jer živim sam - kaže Okanović.

Nezaposlen je, živi u trošnoj kući, 17 godina je na birou, a kako kaže, "radi sve i svašta" da zaradi za hljeba.

- U penziju još ne mogu jer nemam 65 godina. Radim kad se ukaže prilika da zaradim. Ali teško. Imam i neku bašticu, pa eto, bude nekih plodova. Uglavnom nedovoljno, ali dobro je dok i to ima. Nemam socijalnu pomoć. Sam sam, imam jednog brata, ali i on vodi svoje brige. Težak je život - ističe Okanović.

Nudimo da platimo ručak, i odužimo se za fotografiju, a on kroz osmijeh odgovara: "Razgovor me nahranio, možete mi, ako želite, ostaviti još nešto da utalim žeđ". Tako i bi. Pozdravili smo se i poželjeli sreću i zdravlje jedni drugima.

- Poručite vašim čitaocima da dođu u Krajinu. Ovdje je raj, a ja ih čekam na ovoj klupi i pozivam na mali razgovor - poručio je.