Duge brade, kose upletene u pletenice, tetovaže, koža od glave do pete, bjesne mašine..., ili jednom rječju bajkeri. Opis od kojeg se ledi krv u venama, ali da izgled, odnosno da "odijelo" ne definira čovjeka, dokazali su ovi, kako ih još nazivaju, "žestoki momci".

Ispod "strašnih kostima" zapravo se kriju velika srca, obično visokoobrazovani i porodični muškarci. I bajker najgrubljeg, najčvršćeg izgleda pored kojeg ćete se zaustaviti je najverovatnije doktor ili advokat i moguće je da nosi Rolex ispod sve te kože.

No prošlost nije na njihovoj strani...

Bajker je izraz koji potječe od engleske riječi "biker" i opisuje pripadnike specifične supkulture čija je glavna karakteristika vožnja motocikala, odnosno uz nju je karakterističan način života, odijevanja i društvenih vrijednosti.

Izraz potječe od tzv. odmjetničkih motociklističkih bandi (engleski "outlaw biker gang") koje su se pojavile u SAD-u u drugoj polovini 1940-ih te su skandalizirale tadašnju javnost sklonošću opijanju, "neobuzdanim zabavama", neprijatejskom odnosu prema policiji i krajnjem nepoštovanju autoriteta.

Upravo zbog ovih podataka, bajkeri su i danas izloženi predrasudama, i sudi im se na prvu. No, nekad treba istinu pogledati sa druge strane...

Mi jesmo, i to 11. jula ove godine u Srebrenici. Bila je godišnjica obilježavanja genocida. Mnoge organizacije, pojedinci i predstavnici vlasti došli su da odaju počast žrtvama i pošalju poruku "da se ne zaboravi i nikada nikome ne ponovi", a među njima i bajkeri iz BiH i cijelog svijeta.

Oni koji, kako historija pamti, ne poštuju autoritete, došli su da se poklone žrtvama?! Dovoljan razlog da se probudi znatiželja ko su ti "žestoki momci" koji odstupaju od uvriježenog stava o bajkerima.

Saznajemo da su organizatori Sarajlije, i zbog okolnosti pod kojim smo se upoznali, susret dogovaramo u Sarajevu. Ipak, zbog neodgodivih obaveza sreli smo se tek dva mjeseca poslije, a razgovarali kao da se poznajemo cijeli život.

Naše, sada prijatelje bajkeriste, a onda i sagovornike u ovoj priči Đevada Đedovića, Envera Sulića i Dinu Ramusovića veže ljubav prema rock'n'rollu i motorima, a održava zajednička misija - činiti dobro i potaknuti druge da čine isto!

Snage su udružili prije deset godina. Prvo su osnovali Udruženje Moto klub "Suburban Riders", u koje su mogli ući samo oni sličnih razmišljanja i uvjerenja, a da se ta formula pokazala ispravnom, svjedoče brojne humanitarne akcije i Moto Maraton Srebrenica koji će naredne godine obilježiti mali jubilej - deset godina postojanja.

- Nismo se udružili da rušimo predrasude o bajkeristima, iako nam je drago da smo i to postigli, udružili smo se zbog istih uvjerenja. Naša prva humanitarna akcija bila je za jednu djevojčicu o kojoj smo saznali preko medija da je bolesna. Skupili smo pare unutar kluba i odnijeli njenoj porodici. Krenuli smo tako sa malim humanitarnim akcijama, a sada imamo konstantnu saradnju sa Udruženjem "Srce za djecu" Federacije BiH. S njima svake godine radimo različite humanitarne akcije. Vrlo često odemo i da se družimo sa tom djecom, a to iskustvo je nešto posebno. Moto Maraton Srebrenica je naš krovni projekat, odnosno, logičan slijed onoga zbog čega smo nastali i što smo radili do tada - kaže Ramusović.

Prvi Moto Maraton održan je 2012. uz učešće 100 bajkerista iz BiH, a iz godine u godinu broj se povećavao. Cijela priča postala je internacionalna jer su počele dolaziti bajkeriste iz Turske, Italije, Francuske, Švedske...

- Ove godine smo imali veliki broj prijava, ali zbog situacije prouzrokovane pandemijom koronavirusa, morali smo svesti na 250 učesnika, a i njih smo opet podjelili u nekoliko grupa kako bismo ispoštovali propise. Srećom, iako je teško kontrolisati toliku grupu ljudi, nismo imali problema. Ni sada, ni nikada prije. Oni koji su nam jednom došli, sljedeće godine bi se vraćali sa još nekoliko prijatelja. U tome su specifični Italijani. Oni toliko vole Bosnu - ističe zadovoljno Sulić.

Svaki Moto Maraton održava se uz određeni protokol. Polazi se iz Sarajeva. Prvo stajanje je Trg djece Sarajeva, gdje se odaje počast najmlađim žrtvama rata, a onda na putu do Potočara obiđu Memorijalne centre u Vlasenici i Bratuncu.

- To je jedno emotivno putovanje na kojem bi i kamen proplakao. Posebno moram istaći Vlasenicu i mještane koji nas svake godine dočekaju sa ogromnim količinama latica cvijeća, sa kojim nas onda posipaju. Ne mogu riječima opisati emocije koje se tada probude u nama. Jer, pazite, osim što odajemo počast žrtvama, mi ovim maratonom iskazujemo i suosjećanje sa porodicama žrtava i preživjelim građanima. A kada vam pokažu zahvalnost na ovaj način, ne možete da ne zaplačete. Plakali su i najjači i najtvrđi među nama - naglašava Sulić.

U Vlasenici prave pauzu prije dolaska u Potočare, a tu učesnici imaju čas historije, tačnije, mještani kroz svoje lične priče ispričaju ono što im se dešavalo.

- I nevjerovatno je kako ljudi to prime, sa kakvom emocijom to dožive. Posebno stranci. Oni tek tako dobiju realnu sliku šta se dogodilo, a nama je opomena da ne smijemo zaboraviti - potcrtava Đedović.

Zato, dodaje on, Moto Maraton mora trajati, ne zbog njih motorista, već zbog budućih generacija koje moraju znati šta se dogodilo, kako im se historija ne bi ponovila.

- Svake godine uključujemo mlađe momke i prenosimo na njih naše ideje i iskustva. Jer mi možemo garantovati da će maraton postojati dok i mi postojimo, ali želimo da traje, i nadamo se da hoće, i onda kada nas ne bude. Odnosno, želimo da traje i nakon što ukopamo posljednju žrtvu genocida u Srebrenici. Da traje zauvijek jer zaborav ubija - poručio je Sulić.

Prije polaska u Potočare, svake godine, prikupi se određena količina novca za preživjele Srebreničane.