Imam običaj reći da mi je mama uvijek znala čime ću se baviti u životu, sudeći po količini šampona koje sam prolila kao dijete miješajući sa drugim hemikalijama u cilju "da napravim neku bolju" – kaže Zlata Jašarević (24) iz Gračanice.

A da je mama bila u pravu, pokazalo se godinama poslije. Danas je Zlata na master studiju Hemije i inženjerstva materijala na Tehnološkom fakultetu Univerziteta u Tuzli, a boje, osim u labaratoriji, miješa i na platnu jer posljednje četiri godine slika mandale.

Mandale dolaze iz budističke i hinduističke kulture, i u prijevodu sa sanskrita bukvalno znači "krug". Sam taj krug i oblici u tim kulturama predstavljaju univerzum, simboliziraju ideju da se život nikada ne završava i da je međusobno sve povezano. I baš tako. Zlata je na svom primjeru dokazala kako naizgled dva nepovezana pravca - inženjerstvo i slikarstvo savršeno pristaju jedno drugom, ako se radi iz ljubavi.

- Ljubav prema hemiji se vjerovatno rodila u onim trenucima dok sam kao mala gledala profesora Baltazara kako tamo uvijek nešto "mućka", i traži rješenje za neki problem. Vremenom sam shvatila da je hemija svugdje oko nas, gdje god da pogledamo, tako da je moja fasciniranost i ljubav prema njoj vremenom samo rasla i nekako je prirodno pao izbor prilikom odabira studija.

Isto tako oduvijek sam imala i tu potrebu za nekim vidom umjetničkog izražavanja, da li to bilo kroz muziku, da li kroz glumu, a evo sad i kroz slikanje, kojem ranije nisam pridodavala mnogo pažnje. To sam tek otkrila za vrijeme studiranja, i mislila sam da će to biti samo jedna od faza koja će trajati kratko i proći. Ali evo, četiri godine kasnije mandale i ja se još družimo – pojašnjava Jašarević.

Prokomentirala je i česte komentare koje dobija da odabirom inženjerstva i umjetnosti ide "iz krajnosti u krajnost"...

- Uvijek mi je zanimljivo kako ljudi to percipiraju "iz krajnosti u krajnost", iz inženjerstva u umjetnost, i kako je to ljudima nespojivo, a u suštini svaka nauka je jedan vid umjetnosti. Svaka nauka zahtijeva maštovitost i kreativnost jer drugačije do novih otkrića se vjerovatno nikada ne bi ni došlo. Mislim da bez obzira na to čime se mi bavili, da svi imamo u sebi jednog umjetnika, samo je do nas koliko ćemo ga slušati i dati mu priliku da i on dođe do izražaja. Barem malo – ističe Jašarević.

O Akademiji likovnih umjetnosti, gdje bi "izbrusila" svoj slikarski talenat, nije razmišljala.

- Dok nisam otkrila mandale, mislila sam da likovna umjetnosti jednostavno nije za mene i da nisam za toga. I dalje nekako mislim da nisam možda baš materijal za likovne akademije, tako da će mandale ostat moj hobi koji me opušta. Ono što je veoma specifično za mandale jeste njihova simetričnost, koja zahtijeva mirnu ruku i preciznost, kao i mnogo strpljenja. Ali baveći se mandalama te prateći i otkrivajući razne umjetnike otkrila sam još neke umjetnosti gdje se zahtijeva to isto, kao što su islamska geometrijska umjetnost i tezhip koje su privukle moju pažnju. Ostat ću vjerna mandalama to svakako, ali da bih se razvijala kao umjetnik, mislim da je potrebno probati i neke druge stvari, izaći iz zone komfora. Nikada se ništa u toj zoni zanimljivo ne dešava – pojašnjava Jašarević.

Sebe vidi i kao uspješnu inženjerku i umjetnicu jer vjeruje da je to moguće.

- Oboje je dio mene, ako se posvetim samo jednom, srce čezne za drugim, i obrnuto. Jedno bez drugog u mom slučaju ne ide. Priznajem da je ponekad teško iskoordinirati vrijeme za sve uz obaveze, ali postiže se i to nekako – zaključuje Jašarević.

U slobodno vrijeme svira gitaru i pjeva.