Umjetnost ne priznaje podjele. Umjetnost slavi razlike. Umjetnost svijet čini ljepšim mjestom. A umjetnici svojim djelovanjem oplemenjuju prostor na kojem djeluju! To vrlo uspješno čini i ugledna turska umjetnica, profesorica Gazi Univerziteta u Ankari, Birsen Yildimir Çeken, koja je proteklih dana boravila u bh. prijestolnici kao gošća 6. Internacionalne umjetničke kolonije “Sarajevo 2018“.

Birsen je na umjetničkoj sceni četiri decenije, poznata je kao slikarica plave boje, ali, i kao organizatorica brojnih kolonija i kolektivnih izložbi internacionalnog karaktera. No, svoj rad posebno je posvetila povezivanju turskih i bosanskih umjetnika, produbljujući tako veze između dvije prijateljske zemlje.

Sa Birsen smo razgovarali u prelijepom ambijentu Gazi Husrev-begovog Hanikaha, a dobro raspoložena umjetnica nam se "požalila" da su Sarajevo i Mostar zarobili njeno srce, zbog čega je hercegovački grad na Neretvi i završio na njenim djelima. Otkrila nam je gdje se pored Turske osjeća kao kod kuće, govorila je o položaju umjetnika u zemlji iz koje dolazi, kao i o aktuelnim dešavanjima o kojima bruji cijeli svijet.

- Na sarajevskoj koloniji sam bila i ranije. Dolazim treći put, ali, uvijek sa novim doživljajima i emocijama. Uz arhitektonsku građu i atmosferu koja vlada, ukrštaju se razne kulture i religije, i to me posebno nadahnjuje. Pozitivno utiče na mene i to što su ljudi veoma srdačni i gostoljubivi - istakla je Çeken.

BiH i Turska imaju zajedničku historiju i tradiciju. Vjerujem da je to, uz sve što ste naveli, doprinijelo da se osjećate kao kod kuće.

- Da, i to je veoma bitno. Uopšte se nisam osjećala kao stranac. Ni ja, ni moje kolege iz Turske. Učestvujemo na raznim kolonijama i predstavljamo Tursku kao umjetnici, ali nigdje se nismo osjetili ovoliko kao kod kuće, kao kada dolazimo u BiH. Upravo zbog te bliske zajedničke prošlosti. Tu je mnogo građevina koje su nastale za vrijeme Osmanlija. Imamo istu ili dosta sličnu hranu, začini su veoma bliski, i priroda i klima također...

Zahvalnost dugujemo i Mirsadi Baljić, organizatorici sarajevske kolonije, koja doprinijela da se osjećamo kao kod kuće. Želim joj uputiti i čestitke što u kontinuitetu održava koloniju, na koju uvijek dolaze drugi umjetnici. Jer, kolonije su jako bitne. Tu dolaze različiti umjetnici koji sa sobom donose svoju kulturu i tradiciju. Oni razmjenjuju svoja iskustva kao umjetnici, ali i iskustva kulture iz podneblja iz kojih dolaze.

U Turskoj veoma uspješno vodite nekoliko kolonija, o kojima se u superlativu priča po umjetničkim krugovima, kako zbog izvrsne organizacije, tako i zbog i gostoprimstva koje pružate. Vaši gosti su umjetnici iz cijelog svijeta, a među njima, redovno i naši, Bosanci i Hercegovci.

- U posljednje vrijeme u mnogim zemljama se organizuje veliki broj kolonija. Međutim nisu sve na istom umjetničkom i estetskom nivou. Nisu sve istog kvaliteta. Naša je prednost što smo akademici, profesori na univerzitetima i na međunarodnom planu i unutar Turske, pa su i kolonije koje mi organizujemo najkvalitetnije. Da bi postigli ovaj kvalitet, da bi kvalitetnu koloniju mogli organizovati potrebna je podrška, i zato nas državne institucije i opštine podržavaju.

Ja i moj kolega Gültekin Akengin organiziramo međunarodne kolonije i izložbe. Do sada smo organizovali kolonije u Ankari, Istanbuli, Urfi, Adani, Rizeu. Uvijek biramo dobre umjetnike, dobre kao ličnosti, ali i da u umjetnosti imaju svoj identitet. Umjetnike sa identitetom i ličnošću dakle. Zato i način na koji Mirsada organizuje i njen pogled na umjetnike koje poziva, odabir i preciznost veoma liči na moju. Ustvari, na isti način gledamo na te stvari. Samo što ne znam da li ovdje državne institucije i opštine podržavaju, a ja sam to potencirala u Turskoj.

Kod nas je kultura uvijek na posljednjem mjestu, no podržavaju li baš sve državne institucije i opštine kulturu u Turskoj? Kakav je položaj umjetnika u Vašoj zemlji?

- Uglavnom da, ali, naravno ima i onih koji ne podržavaju. Naprimjer, U Adani su sve oni organizovali i finansirali, kao i u Rizeu. Bitno je i da oni koji nas podržavaju vole umjetnost. Sarađujemo samo sa takvima. Mi dajemo uslove pod kojima se trebaju održavati kolonije, i ako oni to prihvate, onda ulazimo u organizaciju. Sve mora biti najboljeg kvaliteta, boje, materijali, čak vršimo osiguranje umjetnika za vrijeme kolonije... Zbog čega to tražimo od opština koje nas finansiraju? Umjetnici da bi mogli da budu produktivni, moraju biti sretni i zadovoljni. Položaj umjetnika u Turskoj je jako dobar.

Velika historijska ličnost, Mustafa Kemal Ataturk,  prvi  je u Turskoj organizirao kolonije. Razmišljam da je možda i taj podatak doprinijeo senzibilitetu kod vlasti da Vas podržavaju...

- Zahvaljujem se na tom pitanju. Najvjerovatnije je proisteklo iz opšteg utiska u svijetu da sadašnja vlast u Turskoj ne prihvata principe Ataturka i onoga što je on gradio. Međutim, u Turskoj nije onako kako izgleda izvani.

Ne uopšte. Rekla sam da im je on inspiracija, da slijede ono što je on radio, pa tako i umjetnike podržavaju.

- Naprimjer, Rize je jedno mjesto na Crnom moru na sjeveru, veliki grad i pokrajina. Predsjednik Opštine Rize je član vladajuće partije. Podržao nas je i u kolonijama i u otvaranju izložbi. Zato ne možemo generalizirati da današnja vlast ne podržavaju umjetnost. Niko ne može da izbriše tragove koje je ostavio Ataturk.

Kada ste već pomenuli svijet i pogled na Tursku, ne mogu a da Vas ne pitam ono što je trenutno aktuelno, a to je udar Amerike na tursku liru. Kako Vi to doživljavate?

- Pozicija Turske geografski je na veoma strateškom mjestu. Zbog svojih prirodnih bogatstava mi smo na udaru cijelog svijeta. Maloprije smo pomenuli Ataturka. I za njegovo vrijeme Turska je imala iste takve probleme od stranih država i sila. Međutim, karakter turskog naroda će se usprotiviti. I sada se svi zajednički trudimo da prevaziđemo ove probleme. Narod je trčeći otišao da zamjeni dolare za lire.

Vratimo se umjetnosti. Kada se kod Vas probudila ljubav za slikarstvom, za umjetnošću općenito. Šta je ono što Vas najviše inspirira?

- U Turskoj ljubav prema umjetnosti, otkrivanje dara umjetničkog, počinje od malih nogu, kada porodice primjećuju to kod svoje djece. U najmanju ruku tako se desilo kod mene. Ja sam završila i umjetničku gimnaziju. Nakon što sam završila fakultet radila sam realističke radove i tada sam bila poznata kao umjetnica akvarela, a nakon toga sam prešla na ulje. Pola klasično i apstraktno u kombinaciji. Sada kombiniram malo apstrakcije i malo realizma u svojim radovima i poznata sam kao umjetnica plave boje. Na svim mojim umjetničkim djelima uvijek ima plava i turkoazna boja, i nikad se nisam odvojila od prirode. Priroda je uvijek dio mojih radova.

Kao profesorica, ali i uspješna umjetnica, šta savjetujete svojim studentima?

- Prvo što im savjetujem je da je ljepota u jednostavnosti. Estetika je u jednostavnosti. Druga stvar koju im savjetujem je boja. Trebaju izuzetno dobro poznavati boju.