U prvoj polovini decembra, od 7. do 14, slavit ćemo teatarsku umjetnost na Festivalu "Dani Jurislava Korenića",  koji već treću godinu organizira Kamerni teatar 55.

Nastao u režiji glumca i direktora ove kulturne institucije, Emira Hadžihafizbegovića, od zaborava je otrgnuo Jurislava Korenića - osnivača Kamernog teatra, Pozorišta mladih i teatarskog festivala MESS, te na jednom mjestu okupio najbolje predstave, glumce, reditelje, dramaturge...

A tako će biti i ove godine, potvrdio nam je Hadžihafizbegović. Festival 7. decembra otvara predstava "Mi, djeca s kolodvora Zoo", Narodnog pozorišta Tuzla, na koju je rediteljski potpis stavio Adnan Omerović, a u osam dana publici će ponuditi prave teatarske poslastice o kojim će, otkriva nam Emir,  suditi uvaženi književnik i akademik, Dževad Karahasan.

- Kamerni teatar je pred trećim, uzbudljivim Festivalom "Dani Jurislava Korenića", i ono što sa velikom srećom mogu reći je da Festival, iz godine u godinu, raste. Činjenica da nam je ove godine predsjednik žirija Dževad Karahasan govori o tome koliko ćemo imati i dobre predstave. Jer tako velikog svjetskog pisca, koji usput piše i dramske tekstove, ne možete dobiti osam dana, od njegovih silnih obaveza. Zato mu se beskrajno zahvaljujem što je pristao da bude član žirija.

Imamo sjajne predstave iz regije. Festival otvaramo sa predstavom "Mi, djeca s kolodvora Zoo". Druga predstava, "Čelične magnolije", stiže nam iz Slovenije, treća "Srce veće od ruku", dolazi iz Zagreba, iz Gavele, četvrta predstava "Samoubice" stiže iz Srbije, iz Sombora. Dolazi nam i "Sin" apsolutni hit u Crnoj Gori, kao i "Kralj Ibi" iz Banje Luke. Naravno, tu je i naša predstava "Tri sestre". Festival zatvaramo 14. decembra dodjelom nagrada. Otkrit ću vam i jednu ekskluzivu. Iste večeri, u čast nagrađenih, Milan Lane Gutović izvest će svoju novu predstavu. On je izrazio želju da ima premijeru kod nas. To je dobra poruka iz Sarajeva kako je kultura, zaista nešto što u zadnjih 20 godina, kako je nastala disolucija Jugoslavije, segment koji jako dobro funkcionira. Mi probijamo široko čelo, politika ga zatrpa, mi probijemo, politika zatrpa - istakao je Hadžihafizbegović i zahvalio se ministru kulture i sporta Mirvadu Kuriću koji je značajno podržao Festival.

Je li podrška ministra dovoljna. Kako zatvarate finansijsku konstrukciju?

Tokom Festivala imamo više od 250 noćenja, gdje je novac za putne troškove tih ljudi, svaka predstava ima svoju cijenu. Prvi Festival smo jako teško porađali, kao i drugi. Ali, kako Festival raste, tako raste i podrška. Ministar Kurić sada je donio značajnu odluku koja će, nadamo se, ostati do sudnjeg dana. Naravno, mi pored tog novca moramo tražiti sponzore i angažirati našu tehniku osam dana na način da ljudi padaju od umora, ali svi su sretni, jer smo čovjeka, koji je spiritus movens Kamernog teatra 55 i pozorišnog života u Sarajevu, vratili na mjesto koje mu pripada...

Jurislav Korenić i njegova biografija nije ništa manja i značajna od Gaveline, a godinama stoje Gavelini dani u Zagrebu, ništa manje nije značajna od Mucija Draškovića, a  postoje Mucijevi dani u Beogradu. Ništa manje značajna od Bojana Stupice i mnogih drugih. Mogli bi taksativno nabrajati desetine teatarskih radnika koji imaju svoje festivale. Mi smo Jurislava vratili na mjesto koje mu pripada...

Korenić je nedavno i dobio i trg ispred Pozorišta mladih, što je također bila Vaša, i inicijativa teatra na čijem ste čelu.

Drago mi je da mogu da kažem da sam sretan da je sramni parking ispred Pozorišta mladih sklonjen, da je sada tu Trg kulture Jurislava Korenića, i da je to bila inicijativa Kamernog teatra 55. Zahvaljujem se vijećnicima Opštine Centar i načelniku Ajnadžiću koji su svojom odlukom na Vijeću tu našu inicijativu podržali. Žao mi je što nisam bio na otvaranju, bio sam daleko od Sarajeva, bio sam u Kopenhagenu, ali Sarajevo je dobilo jedan sjajan i lijepi Trg kulture Jurislava Korenića, mjesto gdje će se sasvim normalno prilaziti jednom teatru, a ne da se pola metra od njega godinama parkiraju kola, što je bila jedna civilizacijska i kulturološka sramota za grad.

Na Festivalu ste uvijek okupljali glumačku elitu iz naše zemlje i regiona. Ko nam dolazi ove godine?

Bit će iz regiona naših prijatelja. Kokan Mladenović, Sergej Trifunović, Branko Đurić Đuro, Rene Bitorajac, Egon Savin i mnogi drugi.

Kad ste pomenuli Đuru i Renea, dozvolit ćete mi da napravim paralelu između vas. Osim što ste uspješni glumci, publika vas voli, zajedničko vam je i to da ste teatarsku umjetnost približili svima, kao i da veoma uspješno vodite teatarske kuće - Vi Kamerni, oni "Ludu kuću". Dakle, za napredak u kulturi, potrebni su pravi ljudi na pravom mjestu.

Prije svega, to su sjajni ljudi, moji prijatelji dobri glumci. Napravili su teatar, koncesijska neka priča javnog - privatnog partnerstva. Dobili su jednu zgradu u Zagrebu, uložili su ozbiljan novac i sada su krenuli da rade. Pozorište nije u strogom centru, ali ja im želim puno uspjeha i nadam se da će i neke naše predstave gostovati u tom teatru. Čestitam im na snazi da cijeli projekat iznesu i čestitam gradskim vlastima u Zagrebu koje su prepoznale značaj još jednog teatra. Mi živimo u jednoj teatarskoj grotesci.

Po ko zna koji put ću ponoviti da je sramno da Sarajevo nije napravilo namjenski teatar. Četiri sarajevska teatra nalaze se na jednoj općini i protežu se u sedam minuta hoda. Dakle, Vi se sa SARTR-a spustite do Kamernog, prođete pored Pozorišta mladih i u sedam minuta ste do Narodnog pozorišta u Sarajevu. Mi imamo jednu kulturološku rupu u Sarajevu.

Slažem se, ali, kako to promijeniti?

Od hotela Holiday, pa sve do Hadžića, ili do Ilidže ako hoćete, vi nemate kulturnih institucija, i nije slučajno da je najveći broj mladih delikvenata upravo sa Alipašinog, odnosno iz tih dijelova grada. Koristim priliku da pohvalim načelnika Općine Novi Grad, Semira Efendića, koji uveliko mijenja tu ružnu percepciju, dakle, jedne kulturološke rupe. Taj čovjek to što dolje radi je sjajno. Dakle, taj multimedijalni prostor u kojem je on krenuo da radi i pušta igrane filmove, pozorišne predstave, park i cijeli kompleks Safet Zajko, koji je napravio, potpuno je fenomenalan.

Mi smo u početku razgovora o jednom teatru, recimo tamo gdje inače bude cirkus, kraj RTV doma. Jer pazite nešto, četiri teatra u Sarajevu nikada nisu bila namjenska. Narodno pozorište je bila oficirska kasarna. Kada je Branislav Nušić bio njegov direktor, svojim je zalaganjem i entuzijazmom jedan dio teatra adaptirao i zaslužan je za današnji izgled tog pozorišta. Kamerni teatar sastavljen je od osam stanova, ovo je stambeni objekat. SARTR nikada nije bio teatar. Čak ima podatak da se jedno vrijeme u SARTR-u prije rata, držalo žito, a zahvaljujući Dubravku Bibanoviću i Safetu Plakalu, nastao je SARTR. To je potpuno nenamjenski i Pozorište mladih ima sve pretpostavke da više bude lutkarsko pozorište nego profesionalno. Dakle, u Sarajevu nikada nije napravljeno namjensko pozorište.

Prag ima 100 pozorišta, Beograd ima 24, Zagreb 14. Pa zar Sarajevo, koje preferira da bude neka metropola i turistička i kulturološka destinacija, ne zaslužuje još jedan ili možda dva teatra. Mi imamo 60 nezaposlenih glumaca u Sarajevu. Postoji potreba za teatarom ili čak dva. Zašto Ilidža ne bi imala svoj teatar? Zašto Novi Grad koji je najmnogoljudnija općina nema svoj teatar? Dakle, postoji ta jedna kulturološka rupa gdje vi, na potezu od Ilidže do hotela Holiday, nemate pozorište, izložbeni prostor, biblioteku, koncertnu dvoranu, galeriju. Nemate bilo kakav sadržaj kulture. Posebno izdvajam Semira koji tu pravi iskorake, i ja mu na tome čestitam.

Ostaje nam nadati se da će se to promijeniti, a do tada, šta nas čeka u Kamernom teatru?

Želim da kažem da smo u Kamernom za dvije godine uspjeli promijeniti čak i strukturu publike. Imali smo jedan upitnik gdje su naši posjetioci upisivali svoje godine, zanimanje, koliko su puta bili u Kamernom, i vjerovali ili ne, mi smo dobili blizu 800 novih posjetilaca. Imamo jednu vrlo polivalentnu publiku, heterogenu i starosno i intelektualno. Ovdje dolaze i đaci, studenti, univerzitetski profesori, frizerke, automehaničari, sportisti... Mi smo ponosni upravo na taj jedan miks publike, da smo dobili 800 ljudi koji ranije nikada nisu u Kamerni ušli. Od tih 800 ljudi uglavnom je generacija između 22 i 35 godina.

Dakle, mi imamo puno mladih ovdje, a ja ih zovem plemeniti anarhisti. Jer, to nisu djeca koja će sutra paliti ili gađati Predsjedništvo, paliti policijska auta, što smo imali priliku gledati u vrijeme te anarhije i želje za rušenjem vlasti, nego su to ljudi koji jako dobro prepoznaju anomalije u društvu i dolaze da gledaju ono što mi radimo.

Moram izraziti i svoju ličnu sreću, bez obzira na sve ono čime sam u BiH nezadovoljan, ali, mi nemamo te probleme cenzure, viziranja predstava, posjete tih nekih ljudi u crnim odijelima koji odlučuju šta može, a šta ne može. Kokan Mladenović ne može da režira u Beogradu, Oliver Frljić je imao probleme u Rijeci, a mi ovdje nerijetko imamo predstave koje stavljaju prst u oko nekim društvenim anomalijama, a nikada nismo imali neke telefonske pozive zbog čega se bavimo tim problemima. U tom kontekstu mogu reći da je cenzura ili neko viziranje predstava totalna nepoznanica nama u bh. teatru, a imamo predstava čiji sadržaji izazivaju bijes u susjednim zemljama.

{$galerijaFotografija}

Ponosni smo na naš repertoar. Drago nam je da je "Hadersfild" postao hit predstava. Nije se igrao dugi niz godina. Tu su: "Žaba", "U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce", "Umri muški", "Naš razred", "Knjiga mojih života" i genijalna predstava Borisa Lelića, "Mirna Bosna". Imamo novu predstavu Pjera Žalice "Tri sestre" koja je apsolutni hit. Najzad Čehov, to je bila moja želja.

U novoj sezoni dolazi nam jedan od najboljih evropskih reditelja - Kokan Mladenović. Još nismo odlučili šta će režirati jer postoje neki tekstovi vrlo zanimljivi, novi Almira Bašovića, možda ćemo obnoviti "Latinluk u Sarajevu" Dževada Karahasana, Boris Lalić piše novi tekst, čekamo Adnana Lugonjića sa nekim novim tekstom. Nastavljam promovirati domaće pisce, vraćamo se klasici, tu su i domaći reditelji. Sigurno ćemo raditi tekst Vedrana Fajkovića, našeg dramaturga u režiji Aleša Kurta. Za kraj sezone, nekad u septembru - oktobru, uradit ćemo jednog Nušića. Vidjet ćemo šta će to biti. Želimo mu dati omaž, jer je veliki evropski komediograf, ali želimo mu se i odužiti za sve ono što je radio dok je bio direktor Narodnog pozorišta, dok je radio u Sarajevu. Nastavljamo sa prenosom predstava iz Metropolitan Opere iz New Yorka u visokoj HD rezoluciji.

Pipremamo dobru sezonu. Ovdje će se narednu godinu gledati najmanje tri diplomske predstave, pa ako su dobre, ostavit ćemo ih, kao što smo to i ranije radili. Ovo je jedan multimedijalni prostor, imamo promocije knjiga, ponovo nam dolazi Rambo Amadeus sa koncertom. Dakle, Kamerni teatar je živ, radi, i evo prilike da se zahvalim svima onima koji mu daju suport.

Vi ste pokrenuli školu glume u Srebrenici. Dokle je taj projekat?

Prvo poluvrijeme smo završili. Četiri mjeseca moji su glumci išli svaki vikend u Srebrenicu, svako ponaosob, radili su sa 80 djece bošnjačke i srpske nacionalnosti i uveli ih u osnovne segmente glume. Nakon toga izabrali smo 37 djece i podijelili im diplome "Škola glume Kamernog teatra". Sada dolazi drugo, mnogo važnije poluvrijeme. Šta znači škola glume ako se ne napravi pozorišna predstava. Mi radimo predstavu "Petar Pan" u režiji Gorana Damjanca i djeca Srebrenice će sa prvom ševom koja zapjeva u njihovom gradu, dakle početkom marta, krenuti u rad na toj predstavi. To je projekat koji mi je drag. Ne želim da djeca odrastaju u kultu žrtve, a druga pod stigmom zločina i onoga što je izvršeno u Srebrenici. Moram reći da nam je načelnik općine izašao u susret, gospodin Mladen Gruičić, jer nisam mogao banuti u Dom kulture i reći hoću školu glume. Ne ide to tako. Imamo izuzetno korektnu saradnju i ja mu se zahvaljujem. On je za moja 22  glumca, koja su išla puta tri dana, blizu stotinu noćenja, platio i platit će ponovo kada odu naši scenografi i kostimografi...

Ako Bog da, nadam se da ćemo krajem aprila ili početkom maja imati spremnu predstavu "Petar Pan", a već sam im, zahvaljujući svojim kontaktima, dogovorio gostovanja u Beogradu, Splitu, Zagrebu, Ljubljani... obići će čitavu regiju i BiH.

To će biti veliki događaj. Mi ćemo 11. jula uvijek biti u Srebrenici, ali taj grad zaslužuje da živi 365 dana, a ne da ga se sjećamo samo 11. jula. Želim se zahvaliti Američkoj ambasadi koja je našla senzibilitet prema ovom projektu, i rukometašima koji su nabavili kalorifere za Srebrenicu. Oni su Nikola Prce, Ivan Karačić, Dejan Malinović, Marko Panić, Senjamin Burić i Benjamin Burić. Njih šestorica kupila su kalorifere za grijanje sale, jer nismo mogli da radimo. Naš šef marketinga njihov je prijatelj, ispričao im je u kojim uvjetima radimo, i oni su napravili nevjerovatnu gestu.

Novom ulogom Hilmije u seriji "Konak kod Hilmije" ponovo ste osvojili, iako ste to i ranije  uspješno radili ulogama poput Bogoljuba Šaulića iz "Audicije", Zeke iz "Žabe", Samira iz "Lud, zbunjen, normalan"... Koja je Vama uloga najdraža i najbliža, sa kojom ste se poistovijetili?

Bog dragi mi je spustio tu vrstu talenta da mogu da igram vrlo polivalentne uloge od Bogoljuba Šaulića u "Audiciji", Samira u LZN, do karakterno vrlo teških i zahtjevnih uloga u dramama kao što je "Žaba", "Muškarci ne plaču", "Takva su pravila", za koju sam dobio Zlatnog lava u Veneciji u vrlo jakoj konkurenciji... I taj raspon mene od komičara i čovjeka koji može da igra vodvilje i pučke predstave kakva je "Audicija", do ozbiljnih trilera i psiholoških drama, nešto je što se gradi godinama - od talenta preko edukacije na Akademiji i onoga što govorim da je sastavni dio mog glumačkog habitusa, a to je asfalt. Dakle, ja sam čovjek koji voli da se druži sa ljudima sa margine. Volim da pričam sa smetljarima, tzv. luzerima. Pitanje je jesu li oni uopće na margini i jesu li uopće luzeri, jer kada uđete u dubinu tih ljudi, shvatite da to uopšte nisu. To što neko skuplja smeće oko naših kuća ne znači da ne može biti jako realiziran čovjek i da neko od njega ne može nešto naučiti. Naprotiv, razgovarajući sa takvim ljudima, dosta sam stvari naučio, i oni su meni kao ljudi u istoj ravni kao univerzitetski profesori.

Imate univerzitetskih profesora i akademika koji su nerealizirani. Imamo primjer Dobrice Ćosića i beogradskih akademika koji su pokrenuli najkrvaviji rat u posljednjih 50 godina u svijetu. Tako da je to isto bitan segment mog glumačkog habitusa. I vrlo se teško odlučiti za šta sam posebno vezan. Moja uloga u "Karauli", u "Arminu", Hilmija, Samir... Ono što je osnovno kod mene kao glumca je da taj lik, koji dobijem da radim i da igram, mora duboko postati dio moje neke lične duhovnosti. Poznat sam po tome da sam odbijao glavne uloge, a prihvatao jedan dan snimanja na filmu. Odbio sam najmanje pet glavnih uloga i prihvatao uloge gdje sam imao samo jedan dan snimanja. Poznata je priča sa hrvatskim rediteljem Brankom Šmitom sa kojim imam četiri filma i sedam snimajućih dana.

U kuloarima se priča da Hilmija po popularnosti ozbiljno prijeti Izetu Fazlinoviću...

Hilmija je napravio darmar u regiji. Mi smo u Beogradu dobili nagradu za najgledaniju predstavu. To je daleka alegorija na "Alo alo" francuski. Ja sam neki bosanski šeret koji se snalazi i valja sačuvati biznis i glavu.

Provjerena priča, Elmir Jukić reditelj, Fist produkcija, Feđa Isović scenarista. Ono što mi je drago je da je Elmir povukao nekoliko mladih glumaca: Igor Skvarica je napravio sjajnu ulogu igrajući Durmiša, mali Dino Sarija je tu, Tarik Džinić, Alisa Čajić, Adnan Omerović...

Uz ovu plejadu starijih glumaca, mene, Tarika Filipovića, Darka Tomovića... tu se desi jedan genijalan glumac i čovjek, to je Marko Cindrić iz Zagreba koji igra ustašu Krešu.

Uradili smo 24 epizode i mislim da ćemo na proljeće, kada završimo serijal LZN, raditi još 24. Seriji predviđam ozbiljan medijski put i mislim da će se to nekoliko sezona snimati.

Iza sebe imate 62 snimljena filma. Šta ćete novo snimati?

Ima ponuda, ali znate kako je sa filmom, to su uvijek stvari koje fermentiraju. Trebao bih igrati veliku ulogu u filmu Pjera Žalice, "Praznik rada". Dobio sam poziv i za film u Italiji u kojem bi trebao igrati makroa sa ovih prostora...

Ima tu i ponuda iz Hrvatske i Srbije. Dobio sam poziv od Gorana Vojinovića, sa kojim sam radio vrlo dobar film "Čefuri Raus". Kad kažeš da snimaš tri filma, ljudi misle da si zauzet, a to sve stane u sedam dana, tako da to neće utjecati na moje radne zadatke u Kamernom.

Rekli ste da ćete u italijanskom filmu igrati makroa. Zašto strani reditelji i producenti naše glumce uvijek vide kao negativce u svojim filmovima?

Zato što je njihova percepcija Balkana da su tamo "bad" momci. Oni su skloni nekim predrasudama. Imam dovoljno godina da nemam ambiciju da završim u Hollywoodu. Nisam htio ići na kastinge za neke holivudske filmove.