Omar Mehmedbašić, poznat i kao Omar Mjesečar, danas najplaćeniji branilac po službenoj dužnosti u Bosni i Hercegovini, a svojevremeno muzičar i osnivač benda "Omar i Mjesečari", jedinstvena je pojava u advokatskim krugovima, ali i na javnoj sceni naše zemlje.

Čovjeka koji je svoju strast i, kako kaže, najveću ljubav- muziku zamijenio dosta odgovornijim poslom, na našu sreću ne poznajemo u ovoj drugoj ulozi, dok nosi togu. No, kada govori o muzici, čini to sa opipljivim ushićenjem, radošću, ponekom šalom. Susretljiv i raspoložen je i kada ga sretnemo na ulici, uvijek spreman da prokomentariše neku usputnu temu. U takvom pozitivnom raspoloženju smo ga "uhvatili" u pauzi između suđenja, a on se dobrim humorom i britkim odgovorima, svojstvenim jednom advokatu sa višedecenijskim iskustvom u poslu, "branio" od naših pitanja.

- Petak je dan za odmor, imam "samo" deset suđenja. Ne računam koliko sam u danu imao najviše suđenja. Imam jak tim koji uz mene čine još dva advokata, Dijana Hasić i Amir Hadžić. Oni su bili pripravnici kod mene i sada su stasali. Njih sam poslao na suđenje kako bi mi mogli obaviti ovaj razgovor. Ako me neko bude sada zvao, oni će umjesto mene dati ovaj intervju, a ja odoh na to suđenje - u šali kaže Mehmedbašić na početku razgovora.

Za zagrijavanje o raznovrsnim temama, spremni za priče iz sehare o Sarajevu i sceni nekada, zanimalo nas je da najprije napravi paralelu između svog sadašnjeg posla i onog nekadašnjeg na estradi.

- Ja sam čovjek koji je živio za muziku, ali, nažalost, nisam mogao da živim od muzike. Morao sam da se dopunjujem različitim stvarima. Imao sam ja razglas, rasvjetu, kamione, prevoz, sve sam živo radio da bih mogao da sviram. Išao sam sa najvećim estradnim menadžerom Farukom Drinom koji mi je rekao "Idi lijepi plakate Dine Merlina, pa ćeš biti gost na turneji". Obavljao sam sve poslove da bih mogao da sviram taj tvrdi rock and roll. Nije to kao sud, gdje isto ima adrenalina, ali je veći adrenalin kada izađeš pred ljude, čuješ da pjevaju pjesmu koju si ti napravio negdje u nekoj sobici u muci božijoj, ljut i razočaran - iskren je Mjesečar koji dodaje da je tada jedan od kriterija da se postane član grupe "Mjesečari" bio taj da se bude razočaran i kokuz, i onda se pišu dobre pjesme.

{$galerijaFotografija}

Nastanak dobre pjesme opisuje kao nastanak bisera. U školjku upadne kamenčić, koji školjku žulja...

- Ona ga onda oblizuje i oblizuje, i na kraju napravi lopticu koju mi nazivamo biser. Tako smo i mi Mjesečari- nismo imali puno dobrih pjesama, jedno pet ili šest, ali su to sve bili biseri koje smo mi nosili povrijeđeni ratom, kokuzlukom i tim belajima. Sada kao bogat čovjek ja nikada ne bih mogao napisati te pjesme. Zato sam prestao da sviram. Pjesme sam pravio jer su bile iskrene. Pjesma "Nebom stupa moja generacija“, sigurno će najduže ostati, pa "Mogla si bar paket poslati", "Rođen u Sarajevu", pa onda za crtani film "Mumijevi", pa pjesma "A sad zbogom", koja je jedna od posljednjih, ali se još uvijek vrti. Napisao sam je kada mi je posljednja cura rekla da ne može više trpiti moju muziku i da joj kuca biološki sat. I tako u tim razočarenjima nastaju te pjesme - pojašnjava Omar dodajući da mu je najdraža pjesma "Rođen u Sarajevu".

Osvrnuo se i na uvijek aktuelnu temu u muzičkim krugovima- AMUS. Kako kaže, podržao ga je zbog svog druga Dine Merlina, iako "Mjesečari" nikad nisu bili komercijalni bend. Zanimljiv je podatak i da je on imao agenciju za zaštitu izvođačkih prava.

- To je bilo neke 2003. godine. Nismo imali tu aparaturu pa smo svi dobijali jednako i nije bilo bune kao sad. Ako bismo dobili 100 hiljada, ja bih svakom uplatio po 500 maraka i to je to. Agencija se zvala UZUS i bila je jako dobra, dobro sam to vodio. No, onda sam otišao u to krivično pravo. Dobijam nešto tantijema, ali mislim da moje pjesme mnogo više vrijede, pa me je stid reći. Ove godine sam dobio rekordnih 60 maraka. Ako treba, ja bih za svoje pjesme platio da mi uplate više. Moje pjesme šetaju iz 1988. godine, i one su starije od pola tih sadašnjih članova AMUS-a. Meni je bitno da moje pjesme prežive, a ne koliko se vrte. Ja sam živio za muziku i nisam želio široku publiku, nego onu urbanu, koje ovdje više nema i zato ne postojimo. Moja tragedija je što nikad nisam želio novac, nego nešto drugo. Standard se mjeri ličnom srećom, a ne novcem. Dok sam bio u muzici, što nije mali period- 20 godina, snalazio sam se kako ću platiti telefon, išao sam na turneje sa narodnjacima da bih platio režije... Bilo je to divno vrijeme. Stan mi je bio prazan, nisam imao za namještaja, ali zato su kod mene svakog vikenda spavali Rambo Amadeus, pa Gobac i članovi Psihomodo popa... Družio sam se sa ljudima koji nisu imali novaca. Jedini muzičari s kojim sam se družio da su imali pare su Dino Merlin i Halid Bešlić - kaže bivši muzičar koji smatra da su "kokuzi" iskreniji u muzici, jer obraćaju pažnju na muziku a ne na slušanost i uplate.

Ističe da se društvo inače jako materijalizovalo kod nas, dok je duhovno zanemareno i zapostavljeno, što je slikovito i pojasnio primjerom.

- Kada sam izdao prvi album 1988. godine nisam primjećivao šta je tada bilo Sarajevo. Onda mi je došao drug iz Zagreba i odveo sam ga u Estradu. Tamo u jednom dijelu sjedi Goran Bregović, u drugom Zdravko Čolić i njegov brat Gabaš, trećem Saša Lošić, pa Mišo iz „Bolera“, a onda uđe Mirza Delibašić Kinđe. On nije mogao da vjeruje da se tu nalazi. Onda je on dolazio svaki vikend, a mi nismo bili svjesni koliko smo velikih ljudi imali. Niko tu nije pitao koliko ko zarađuje. Sada se sve materijalizovalo i mi smo postali jedna duhovna provincija. Sada kad mi dođe neko iz Zagreba, mogu mu reći: "Ovdje ti je mesara Dayton, ovaj je izvršio privatizaciju ove fabrike, ovaj je ovo opljačkao", a ne mogu mu reći: "Evo, ovo ti je Milić Vukašinović, ovo je Goran Bregović" - nastavlja Mehmedbašić osvrnuvši se na anegdotu sa ruskim piscem Tolstojom.

- Kada su najvećeg ruskog pisca, grofa Tolstoja odveli u Ameriku, pokazivali su mu svoja naftna polja, oblakodere, fabrike, banke, ali nisu mogli da mu pokažu pozorišta ili balete koje je Rusija tada imala. Mislili su da će tog plemenitog čovjeka time fascinirati. Kada se vratio u Rusiju, pitali su ga šta misli o Americi, a on je rekao: "Bili ste pustinja i ostali ste pustinja". Znači, nisu imali nikakvu duhovnu nadgradnju. U Sarajevu sada imamo ove robne kuće i svašta nešto, ali meni nedostaje Mića koji je otišao u Beograd, kojem je Davor Sučić kada ga je vidio sa onim šeširom i nakitom rekao: "Volim doći u Sarajevo, jer kad uđem i vidim Miću, znam ko je poglavica". Mi ostajemo bez ljudi ogromnog kvaliteta i bez grada koji je bio legendaran. Sarajevo je 1988. bilo centar Jugoslavije, i dolazili su svi, od Beograda, Zagreba, Ljubljane, a oni su bili nula za nas. A mi smo sada kao Čekrčići prije rata, i sami gazimo svoje kapacitete. Ja sam ostao u 80-tim i zato kažem da novac nije bitan. Bitan je onima koji ne znaju ništa drugo - konstatuje Omar.

U 80-tim je ostao i u izboru muzike koju voli da sluša, jer, kako s žaljenjem zaključuje, ona je u proteklom periodu nazadovala, a ne napredovala.

- Možda zvučim kao starac, ali, eto, ja ne mogu da se priključim u ovo novo vrijeme. Kako cijela Bosna ide unazad, bliži se srednjem vijeku, ja sam još u 80-tim. Ipak sam napredan. Svačiji uspjeh poštujem. Ne bih nikada negirao Jalu Brata i Bubu Corellia koji su napravili veliki bum na prostoru Jugoslavije. Bilo bi bezobrazno da omalovažavam rad ljudi koji su bez Granda i tih ogromnih beogradskih kuća koje stoje iza svojih pjevača srušili to sve sami sa Youtubeom i sličnim. Ne želim govoriti o njihovom kvalitetu, ali kažem da su mnogo napravili i pretekli sve u toj oblasti kojom se mnogi danas bave- podcrtava poznati advokat.

Više od tri decenije su prošle od debitantskog albuma Mjesečara, što je razmišljao da obilježi na neki način, no...

- Bojim se da ljudi koji su nas slušali više nisu ovdje. Jedino da napravim da je ulaz besplatan, a izlaz deset maraka. Možda bih tada nešto napunio - u svom stilu govori Mehmedbašić.

U braku je sa Vildanom, i kao svi oprezni muškarci ima ugovor po kojem u slučaju razvoda njemu sve ostaje. Ima kćerku Unu, koju voli najviše na svijetu. U dosadašnjem radu imao je brojne slučajeve razvoda, no jedan je ostao upečatljiv.

- Imao sam za klijenta čovjeka koji se razvodio osam puta i koji je shvatio da je brak samo papir. On mi je dokazao da žene više vjeruju u papir, nego u osobe. Mislim da se zvao Hamdo, i te 1992./93. radio je na pijaci, gdje je tada bio izvor novaca. Prvi put je sa ženom došao tada, a pošto nikoga nije bilo na sudu, ja sam otišao kod sudije i rekao: "Hoće ovaj da se razvede", a sudija je rekao: "Daj ga, gori grad, on hoće da se razvodi". Razveo sam ga za dan od žene koja nije bila nešto lijepa. Poslije dva mjeseca je došao sa drugom ženom da se opet razvede. Rekao sam mu: "Hamdo, moraš dati pet šteka cigara" i on je dao. Opet poslije dva mjeseca Hamdo dođe sa jednom ozbiljnom ženom da se razvede, i ja sam se tada počeo pitati otkud on sa tom ženom- prisjetio se Mjesečar te dodao:

- Četvrti put je došao sa boljom ribom nego u mojim spotovima, tada kada sam bio u top muzičkoj formi. Ja sam "zveknuo" Hamdi koji nije imao dva keca: "Otkud Hamdi pijačaru takva treba", a on mi kaže: "Pa vole one brate da se udaju". Da ne dužim, poslije se razveo od još tri žene. Hamdo je jeftinije dolazio do tih žena nego mnogi sarajevski mangupi i lafčine koji su bili na glasu, jer su oni morali izvoditi te žene, a Hamdo samo sa cvijećem ode pred vrata i kaže hoću da te ženim. Tada sam vidio da ženama mnogo više znači taj papir, da kaže udala sam se, nego da ima povjerenja u osobu i u ljubav. I dok kod nas svi hoće ženu za jednu noć, Hamdo im se činio drugačijim. On je u Bosni postao najveći zavodnik i najjeftinije je prošao- priča nam advokat jednu od mnogih anegdota iz karijere na kraju razgovora.