Riječ stručnjaka

Prof. dr. Sinanović: Osobe koje su imale COVID-19 u većem riziku od demencije od ostalih

FOTO: ILUSTRACIJA

Specijalista neuropsihijatrije Osman Sinanović smatra da je COVID-19 pandemija utjecala na porast broja ljudi sa demencijama, u svijetu pa i kod nas, a oni koji su imali tu bolest u većem su riziku da vremenom razviju demenciju.

- Oni koji su imali COVID-19, nevažno za težinu simptoma, u većem su riziku da vremenom razviju demenciju - kazao je za Fenu prof. dr. Sinanović. Precizirao je da su neadekvatan odnos prema faktorima rizika i redukcija kontakata vodeći razlozi zbog kojih je, posebno tokom lockdowna, povećan rizik od demencije.

Generalno, kako je kazao na osnovu iskustva iz prakse prof. Sinanović, u porastu je broj ljudi sa demencijama. Sve više je starih ljudi koji žive sami jer su im djeca "po svijetu", nedovoljan je broj kvalitetnih ustanova za brigu i njegu, njima potrebni lijekovi nisu svi na esencijalnim listama.

- U našim kliničkim centrima ne razvijaju se odjeli (izvrsnosti) za dementna stanja kao što je to slučaj u svijetu pa i okruženju (Ljubljana, Zagreb, Beograd) što rezultira manjkom "pravih" eksperata/specijalista za demencije među neurolozima i psihijatrima - naglasio je prof. dr. Sinanović.

Kako je kazao, demencija je skup simptoma koji mogu biti uzrokovani mnogim oboljenjima. Većina tih bolesti uzrokuje patološke promjene u mozgu. Ovisno o bolesti, koja je u podlozi i lokalizaciji promjena u mozgu, demencija ima različitu kliničku prezentaciju - različite simptome.

Svijest nije poremećena

- Kod demencije postoji višestruki poremećaj viših kortikalnih funkcija uključujući pamćenje, mišljenje, orijentaciju, razumijevanje, računanje, sposobnost učenja, govora i rasuđivanja. Svijest nije poremećena. Često je pridruženo oštećenje kognitivnih funkcija kojem katkad prethodi deterioracija u emocionalnoj kontroli, socijalnom ponašanju i motivaciji. Gubitak kognitivnih i emotivnih sposobnosti je prisutan u takvoj mjeri da ometa svakodnevnu aktivnost bolesnika i značajno smanjuje njegovu kvalitetu života. Danas je poznato više od 50 oboljenja, koja mogu uzrokovati demenciju među kojima je najčešća Alzheimerova bolest - naglašava.

Prof. dr. Osman Sinanović

Doktor Sinanović precizira da je Alzheimerova bolest (AB) sporo, progresivno, neurodegenerativno oboljenje od kojeg obolijevaju uglavnom osobe starije životne dobi.

Bolest je dobila ime po njemačkom neurologu Aloisu Alzheimeru (1864-1915), koji je 1907. godine prvi opisao jednu bolesnicu sa demencijom.

- Postoje dva oblika demencije kod AB, sa ranim i kasnim početkom. Demencija kod AB sa ranim početkom razvija se prije 65. godine života. Ima relativno brzi pogoršavajući tok i izražene višestruke poremećaje viših kortikalnih funkcija. Bolesti sa kasnim početkom podrazumijevaju razvoj demencije nakon 65. godine života, najčešće u kasnim 70-im godinama ili kasnije, sa polaganim razvojem i poremećajem pamćenja kao glavnom kliničkom karakteristikom - naglasio je.

Simptomi AB bolesti obično počinju postepeno, gotovo neprimjetno, pa ni bolesnik niti njegova porodica ne mogu odrediti tačan početak. U početku bolesnik zaboravlja obične stvari, pa dogovore i obaveze, potom vrlo važne činjenice iz svakodnevnog života (isključiti struju, zatvoriti plin, vodu....). Postaju ovisni o tuđoj pomoći i narušena je sposobnost pamćenja novonastalih sadržaja.

- U sljedećoj fazi se ne sjećaju imena bliskih rođaka i prijatelja, brojeva telefona, zanimanja, školovanja, djece i te praznine u sjećanju popunjavaju konfabulacijama (izmišljenim događajima). Kako smetnje pamćenja postaju izraženije, tako postaju uočljivi i drugi kognitivni ispadi. Bolesnikov govor postaje usporen radi nesposobnosti pronalaženja adekvatnih riječi, slično je i prilikom pisanja. Ukupni vokabular biva smanjen, te govor postaje siromašan i stereotipan. Prije odgovora na pitanje bolesnik ga ponavlja, a kasnije izgovara svaku riječ (eholalija) - naglasio je.

Rečenice postaju nekompletne

Kako je kazao dr. Sinanović, osim teškoća u produkciji postaju sve izraženije i smetnje u razumijevanju govora, dok repeticija dugo ostaje očuvana.

- Rečenice postaju nekompletne, sa dosta parafazija (govorni poremećaj kod kojeg osoba izobličuje ili zamjenjuje riječi ili slogove, a da toga nije svjesna), potom spontana produkcija sve oskudnija do mutizma u terminalnom stadijumu.

Uz poremećaje govora biva narušena sposobnost pisanja i računanja. Snalaženje u prostoru postaje otežano zbog čega bolesnik nije sposoban pronaći put kući, voziti automobil, niti slijediti upute kako pronaći cilj. Kako bolest napreduje, bolesnik više ne zna upotrebljavati svakodnevne predmete u kući (za vrijeme jela, kuhanja, pranja, održavanja higijene) i konačno samo osnovne, prividno automatske radnje, ostaju donekle očuvane. Usporedo sa gubitkom opisanih kognitivnih funkcija vidljivi su i poremećaji praksije (sposobnost izvođenja pokreta, jednostavnih i složenih, na koordiniran način da bi se izvršio neki zadatak), rasuđivanja i ponašanja. Nerijetko nerazumne odluke u poslu, naročito u radu sa novcem, mogu biti prvi znak bolesti - naglasio je.

U daljem toku bolesti bolesnik može postati apatičan i nezainteresovan, nekad nemiran i agitiran. Počinje zanemarivati svoj izgled, postaje paranoidan, remeti se ritam sna i budnosti, javljaju se i halucinacije. Bolesnik postaje zajedljiv i sumnjičav prema članovima porodice, dok sa druge strane postaje potpuno indiferentan na događaje koji u zdravih osoba pobuđuju emocije. Zanemaruje potrebu za hranom, što dovodi do gubitka tjelesne težine.

U uznapredovalom stadiju bolesti prisutni su, ističe prof. dr. Sinanović, znaci lezije frontalnog korteksa (primitivni refleksi, paratonija, dezinhibicija), poremećaj gutanja, gubitak kontrole sfinktera i posturalnih refleksa što bolesnika veže za krevet.

- U završnim fazama bolesti bolesnici su u vegetativnom stanju, sa paraplegijom u fleksiji (“fetusni položaj”), mutistični i inkotinentni. Umiru od komplikacija kao što su septikemija, pneumonija, plućna embolija, urinarna infekcija ili infekcija dekubitalnih rana. Prosječna dužina trajanja bolesti je osam godina - kazao je.

Faktori rizika za demenciju

Doktor Sinanović pojašnjava da se, faktori rizika za demenciju, mogu podijeliti na faktore na koje se može i one na koje se ne može utjecati. Nemodificirajući faktori uključuju spol, genetske faktore i dob.

- Potencijalno modificirajući faktori rizika za demenciju su nizak nivo educiranosti, visok krvni pritisak, pad sluha, pušenje, gojaznost, depresija, fizička neaktivnost, šećerna bolest i manjak socijalnih kontakata. Godine 2020., tzv. Lancet komisija za demencije na taj spiska dodala je još tri faktora rizika za demencije na koje se može utjecati i to ekscesivno uzimanje alkohola, traumatsko oštećenje mozga i aero zagađenje. Smatra se da bi se, adekvatnim odnosom prema faktorima rizika, učestalost demencija mogla značajni smanjiti - kazao je.

Kako je precizirao, učestalost demencija značajno ovisi od dobi. U razvijenim zemljama, oko deset posto osoba dobi od 75 do 80 godina ima neki oblik demencije, u dobi od 85 do 90 taj procent se penje i do 30 posto.

- Mi nemamo tačne podatke o učestalosti demencija, ali po svemu sudeći procenti u našoj zemlji su veći od navedenih - naglasio je prof. dr. Osman Sinanović u razgovoru za Fenu.

Osman Sinanović je profesor emeritus neuropsihijatrije (neurologije i psihijatrije) na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Tuzli, Medicinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, Univerziteta nauke i tehnologije u Sarajevu. Gostujući profesor na Sveučilištu u Osijeku i Veleučilištu u Vukovaru.

Vezani tekstovi
Više iz kategorije
Početna Najnovije Najčitanije Pretraga