Nakon što je Narodna Skupština Republike Srpske donijela zaključke kako predstavnici tog entiteta mogu učestvovati u radu državnih institucija, opozicija je optužila Milorada Dodika da je kapitulirao pred sankcijama. Ključni uslov, koji je Dodik postavljao, ukidanje izmjena Krivičnog zakona koje je donio bivši visoki predstavnik Valentin Inzko, a odnose se na zabranu negiranja genocida, nije ispunjen. Prije nego što pređemo na pravni teren, možemo li na početku razjasniti – da li se blokada institucija nastavlja i šta je svrha čitave ove političke gužve zbog koje se Dodik suočio sa sankcijama, ali i pritiscima iz Srbije da se vrati u institucije?

Ne bih rekao da je Dodik kapitulirao. Mislim da se situacija komplikuje. Dodika ne treba potcjenjivati, on je iskusan političar i njegovi ciljevi nisu tako jednostavni kao što mi to ponekad vidimo. Ako pažljivo analiziramo situaciju, vidjet ćemo da suština nije u vraćanju nadležnosti. I agencija za lijekove i sudsko i tužilačko vijeće su narativ koji treba da skrene pažnju sa njegovog osnovnog cilja. Ja mislim da su njegove namjere da produbi krizu, koja već dugo traje u Bosni i Hercegovini.

Bojkotom državnih institucija proizveo je novu realnost, stvorio je faktičku situaciju i produbio krizu. Ne zaboravimo da četiri godine nemamo federalnu vlast, sad se pojavila i kriza oko izmjena izbornog zakona. Tu krizu niko, ni državne vlasti, ne rješava već sedam mjeseci i prosto je nezamislivo da država ne pokazuje nikakvu sposobnost da tu krizu rješava, kao da nikog ne interesuje šta iz toga može proisteći. Zanimljivo je i da međunarodni faktor ne nudi nikakva rješenja. Politika je zapala u ćorsokak i došlo je do kolapsa državne vlasti. E, sad je zanimljivo da se u takvoj situaciji pojavljuje Dodik sa zahtjevima koji su prilično neočekivani. Ja mislim da on koristi tu krizu vlasti da dokaže ono o čemu često javno govori – da je Bosna i Hercegovina neodrživ i obesmišljen projekat, koji treba napustiti.

Mislim da je to njegova osnovna ideja, to se uklapa na kraju u njegovu politiku osamostaljivanja i njemu su zato potrebni saveznici koje će ubijediti u tu ideju i koje će imati uz sebe. To što je prvobitno tražio povlačenje Inzkovog zakona, pa od toga odustao i lansirao priču o povratku u Parlament i podnošenje neke čudne inicijative za donošenje zakona o zabrani zloupotrebe pojma genocid, nisu znaci njegove kapitulacije. Zato nema nikakvih naznaka da on gubi u ovoj igri. Ja mislim da je on dobio stvaranjem faktičke situacije jedan pregovarački status i, sad bih mogao reći, pregovaračku prednost. Kad se sjedne da se pregovara, on zna da nešto mora dobiti i mislim da je to njegova osnovna ideja.

Ali cijela priča iz Republike Srpske o prenosu nadležnosti počela je nakon što je Inzko nametnuo izmjene Krivičnog zakona. Kakve veze Inckov zakon ima sa prenosom nadležnosti?

Naravno da nema nikakve veze. Inzkov zakon je iskorišten samo kao povod da se homogenizuje etnos i da se skrene pažnja sa tog njegovog glavnog cilja. Samo politički naivci mogu vjerovati da je Dodikov cilj bio da se stavi van snage jedna prilično besmislena krivično-pravna odredba, koju je nametnuo Inzko. To je povod i sasvim je normalno da on od toga odustaje. On je i znao da od toga neće biti ništa, niko neće povući taj zakon. S druge strane, taj problem sa Inzkovim zakonom se mogao jednostavno riješiti u parlamentu izmjenom Krivičnog zakona u koji je ugrađena ta Inzkova odredba sa nekim dopunama, koje oni žele da imaju.

Mnogo je stvari u igri u ovom procesu, kako to Dodik naziva, vraćanja otetih nadležnosti – indirektni porezi, agencija za lijekove, oružane snage, ali nekako ste vi, pravni stručnjaci, ukazali da u središtu ove političke krize leže pravosudne institucije, zapravo ovladavanje njima. Dodik je najavio, a Vlada Republike Srpske utvrdila nacrt Zakona o formiranju Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Republike Srpske, koji bi trebalo da bude na dnevnom redu entitetske skupštine za dva dana. Šta to u pravnom smislu znači i zašto se entitetska vladajuća struktura odlučila za ovaj iznimno rizičan potez?

Pa, vidite da su postavljeni veoma široki zahtjevi, i potpuno nerealni. Niko ne vjeruje da je moguće vraćati te nadležnosti, kako je to prvobitno postavljeno. Oružane snage i Uprava za indirektno oprezivanje su neki temelji državnosti i nema nikakvog spora da to nije moguće vratiti... Ali kad je u pitanju sudski i tužilački savjet, mislim da je to njihova realna procjena i oni misle da to mogu ostvariti. Ja mislim da će se u tom pravcu ići do kraja.

Morate imati na umu da su svi u Bosni i Hercegovini, sve politike, zainteresovani da imaju pod kontrolom pravosudni sistem. Ja sam nedavno slušao gostovanje Dodika na "Ćirilici" gdje on objašnjava kako su, prilikom formiranja koalicije, već imali razgovore o toj temi i da su oko toga postigli dogovor. Pa, sjetimo se onog slučaja od prije nekoliko godina kad je SDP sa koalicionim partnerima također razmatrao pitanje preuzimanja pravosuđa vezano za imenovanja sudija i tužilaca. Dakle, oni su svi oko toga saglasni i oni će se oko toga dogovoriti jednog dana ako se sjedne za pregovarački sto, što je Dodikov cilj. Nemam iluzija da to jeste nešto na šta Dodik računa, ali sve ostale stvari od kojih se, kako vidimo, povlači nisu neka realnost. Suština je u produbljivanju krize.

Šta će biti posljedice ovog koraka sa VSTV-om?

Ukoliko dođe do donošenja zakona i formiranja sudskog i tužilačkog vijeća Republike Srpske, dolazi u pitanje konfiguracija državnog pravosuđa. Državne pravosudne institucije kao što su Visoko sudsko i tužilačko vijeće, Sud i Tužilaštvo moraće se preoblikovati na nekakav način. Neće doći do njihovog ukidanja jer je to nerealno, nije moguće ukinuti državno pravosuđe jer postoje nadležnosti koje nisu obuhvaćene entitetskim pravosuđem... I to će vjerovatno biti tema pregovora. Međutim, ako se povuku članovi Visokog sudskog i tužilačkog vijeća iz Republike Srpske, što je jedna od mogućnosti, onda će se morati potpuno mijenjati Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću i preoblikovati postojeće nadležnosti. Dakle, sve je to moguće, sve zavisi od toga u kojem pravcu će se razvijati ova kriza i na koji način će se ona rasplitati.

Ukazivali ste da je već cijelu deceniju u toku podrivanje pravosuđa na državnom nivou. Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine je, posebno u vrijeme Milana Tegeltije, ozbiljno potkopano, i evo sad se cijeli taj proces privodi kraju najavom formiranja neke vrste paralelnih pravosudnih institucija. Govorimo li mi to o političkoj trgovini u kojoj je pravosuđe ključni element? Može li se dogoditi da politički centri moći u konačnici naprave politički dogovor kojim će Dodik postići svoj cilj – imati pravosudne institucije koje su pod njegovom potpunom kontrolom, ma kako se one zvale?

Ja mislim da oni imaju interes da to obave u nekoj političkoj trgovini i da preuzmu kontrolu pravosuđa. Sve to što se događalo u vrijeme Milana Tegeltije i na šta sam ja ukazivao, govorio da se radi o političkom projektu, sad se pokazalo da je to zaista realizovano kao projekat na kojem se dugo radilo. Ali zanimljivo je da niko od tih suprotnih politika ili Dodikovih koalicionih partnera, nije pokazivao nikakvu namjeru da spasi pravosuđe, da ga očuva, da ukaže na probleme, da pomogne da se problemi pravosuđa, koji su bili očigledni, na neki način rješavaju. Nije to pokazivala ni međunarodna zajednica, oni su radili kao dobri partneri sa VSTV-om, kao da nisu znali u kojem pravcu to ide... Tako da mi je vrlo problematična kompletna situacija vezana za ovo stanje u koje smo došli. Ponekad stičem utisak da postoji neka prešutna saglasnost da se nešto uradi jer očigledno ništa ne funkcioniše – ni država ni pravosudni sistem.

Ko u Sarajevu može pristati na takvu političku trgovinu, po koju cijenu i šta bi bio konačan rezultat takvog trgovanja?

Pa, kad se dođe u pregovaračku situaciju, onda će se profilisati interesi. Govorim ono što vidim – da su svi zainteresovani da imaju pod kontrolom pravosuđe. Dakle, neće se niko protiviti da entitetsko pravosuđe ojača i da bude pod kontrolom vladajućih politika. Zato se niko oštro ne suprotstavlja Dodiku vezano za pravosuđe. Kao što vidite, niko ne reaguje, čak ni Visoko sudsko i tužilačko vijeće.

Da li to znači da ljudi iz pravosuđa nemaju namjeru da brane pravosudni sistem u kojem rade i da i oni očekuju neka druga rješenja u kojima će naći svoje mjesto?

Naravno, to je ozbiljan problem. Ja to prosto ne mogu da objasnim i ne mogu da razumijem da se profesionalna zajednica ne bori da očuva nezavisnost pravosuđa. Naprotiv, oni su doprinijeli da se ono uruši i da politika ostvari svoje ciljeve. Zašto je tako – ne znam. Izgleda da su nedemokratska i politički neoblikovana društva nesposobna da održe nezavisne institucije i da nezavisne institucije ne mogu da odgovore zahtjevima svoje misije i ideje da grade nezavisne sisteme.

Ali da li to znači da oni pristaju da budu politička služinčad u ovakvom sistemu?

Pa očigledno da pristaju. Nemaju hrabrosti i znanja da očuvaju ono što smo dobili bukvalno bez problema, na tacni od međunarodne zajednice. Najbolji zakon, najviši stepen nezavisnosti mi nismo uspjeli da sačuvamo kao profesija. Šta to znači? Znači da ne postoji integritet ljudi u pravosuđu, koji su sposobni da brane svoju nezavisnost. To je prosto refleksija općeg stanja u društvu. Društvo nije sposobno da ide naprijed i da gradi dobre standarde... Tako da ne gajim nadu da pravosuđe može učiniti bilo šta da se ova pravosudna kriza riješi.

Od koga očekujete da zaustavi ove destruktivne procese? Na kraju krajeva, šta radi Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, mnogi pravni stručnjaci tvrde da je na djelu zloupotreba ovlasti, pa i rušenje ustavnog poretka?

E, to i jeste ključni problem. Ko može da spasi pravosuđe i Bosnu i Hercegovinu od još dublje krize? Prosto ne vidim da je neko uopće zainteresovan da pomogne. A pitanje je i kad bi neko htio da pomogne – kome pomoći u ovakvoj situaciji kad imamo politike koje su potpuno posvađane, koje ne razgovaraju, koje nemaju nikakvih ideja, koje nisu riješile nijednu krizu, nego su samo proizvodile krize? S druge strane, imate situaciju da međunarodna zajednica, izgleda, nema nikakvo rješenje za Bosnu i Hercegovinu. OHR je postao obesmišljen instrument međunarodne politike. Mi danas vidimo da ne znamo šta OHR radi, u kojem pravcu ide, šta će se događati. Došao je visoki predstavnik, koji je prosto nevidljiv. Obilazi institucije, hoda po svijetu, ali mi ne znamo šta će se iz toga dogoditi. Situacija je vrlo komplikovana i vrlo nejasna. Nezahvalno je bilo kakve prognoze davati za ovakvu situaciju.

Nećemo, valjda, razgovor završiti ovako defetistički. Šta vidite kao izlaz?

Pa, evo, čekamo izbore. Vidimo da se Dodik pojavio u periodu ozbiljne izborne krize. Sve zavisi od toga kako će se rasplitati situacija oko izbora. Sad će se kriza morati rješavati nakon izbora i nekih postizbornih koalicija. Tu dolaze na sto svi problemi i tu će se trgovati, a kako naše politike trguju, to je svima poznato. Ja se bojim da će pravosuđe biti kolateralna šteta, da će politička pitanja biti prioritet, a pravosuđe neće nikog interesovati.