Zemljino magnetsko polje, također poznato kao magnetosfera, ključno je za održavanje života na našoj planeti. Ovaj golemi mjehur nabijenih čestica obavija se oko našeg planeta poput repa komete, štiteći nas od navale sunčevog i kosmičkog zračenja. U biti, pretvorio je Zemlju u divovski dipolni magnet, pomažući u orijentaciji navigacijskih sistema koji usmjeravaju sve od naših pametnih telefona do satelita.

Zemljina magnetosfera nastaje u vanjskoj jezgri naše planete, uzburkanom moru rastaljenog željeza. Električno nabijene čestice u vanjskoj jezgri tvore konvektivne stanice, koje proizvode električnu struju koja tvori ono što naučnici nazivaju "dinamo". Ovaj proces je ono što tvori Zemljino magnetsko polje, odnosno magnetosferu.

Naše magnetsko polje je posebno čudno. Povremeno se okreće, šaljući magnetski sjeverni pol na južnu hemisferu i obrnuto.  Posljednji polarni obrat dogodio se prije 780.000 godina. Tehnički, kasnimo za zamjenu polova, ali stručnjaci se slažu da bismo se vjerojatno mogli prilagoditi. Posljednjih godina, geološki gledano, naučnici su primijetili i druga bizarna ponašanja. Magnetski sjeverni pol, na primjer, klizi prema istoku velikom brzinom. A u jednoj regiji između Afrike i Južne Amerike polje čak slabi. Iako je razumijevanje ovih idiosinkrazija postalo prioritet za mnoge zemaljske naučnike, još uvijek postoji mnogo toga što ne znamo.

Kako bi bolje razumjeli što se događa s našom važnom magnetosferom, naučnici su slali satelite u Zemljinu orbitu da je prouče. Evropska svemirska agencija (ESA) pokrenula je misiju Swarm 2013. godine, a trio satelita koji je čine od tada dolazi do važnih otkrića o Zemljinom magnetskom polju i unutarnjem radu naše planete. Swarm ipak nije prva serija satelita koja je preuzela taj zadatak. I njemačka misija Challenging Minisatellite Payload (CHAMP) i danska misija Ørsted, koja je pokrenuta 2000, odnosno 1999. godine radile su oko 25 godina zajedno na proučavanju Zemljinog magnetskog polja.

Ovaj najnoviji istraživački tim analizirao je, a zatim upotrijebio podatke koje su prikupili ti sateliti, kao i podatke s detektora magnetskog polja vezanog za Zemlju. Otkrili su da svakih sedam godina ovi valovi padaju prema zapadu (puževom brzinom od 1.500 kilometara godišnje) preko najvišeg sloja vanjske jezgre, gdje se ta granica susreće s plaštom. Valovi su najjači, ili bolje rečeno, njihov utjecaj na magnetsko polje je najveći, u blizini ekvatorijalnog područja vanjske jezgre.

Istraživači izvještavaju o brojnim činjenicama koji mogu utjecati na ponašanje i karakteristike ovih valova i drugih sličnih, uključujući promjene u fluidnosti i uzgonu materijala u Zemljinoj jezgri, rotaciju planete duž svoje osi, pa čak i interakcije s magnetskim materijalom oko Zemlje. Također vjeruju da bi moglo postojati još više vrsta magnetskih valova koje tek treba otkriti. Svoje su rezultate objavili ranije ove godine u Proceedings of the National Academy of the Sciences.