Apel je, kako nam je kazao Tomislav Žuljević, predsjednik Udruženja, upućen i Federalnom ministarstvu zdravstva da i oni iniciraju da se stvar pokrene sa mrtve tačke kako ljudi ne bi umirali čekajući ili odlazili van BiH na transplantaciju.

Tomislav Žuljević

Razočarani, ali i ljuti, članovi Udruženja nedavno su iznijeli podatak "kako za stotinu dana u našoj zemlji nije urađena nijedna transplantacija".

- Imamo informacije od ljekara da u Tuzli čekaju dva-tri para koja su davno obrađena. Dakle, imamo nefrologe koji obrade pacijenta za transplantaciju, a onda bi urolozi, anesteziolozi i ostali trebali obaviti transplantaciju. Zašto je sve stalo, zaista nam nije jasno. Prošle godine u ovo vrijeme imali smo oko 1.500 zaraženih koronavirusom. Sada je epidemiološka situacija vrlo povoljna, ali opet ništa. Poslali smo im pisma u kojima smo naveli da nas ne tjeraju na radikalne poteze jer zaista više nema smisla da pacijenti izlaze na ulicu. Neka nam jasno kažu - ako ne mogu raditi, nemaju materijalnih i ljudskih resursa - onda treba uputiti sve u inozemstvo, ali da to finansiraju Federalno ministarstvo zdravstva i Fond solidarnosti. Mislim da je to pošteno, iako time uništavamo našu transplantacijsku medicinu, i ne samo nju, nego i ostale grane koje su u vezi s tim. Ali nešto se mora uraditi jer ljudi umiru čekajući. Prošlog ljeta imali smo jedan takav slučaj da je žena umrla pored živog donora čekajući na transplantaciju - naglašava Žuljević.

Kaže da trenutno u Federaciji BiH ima deset osoba koje imaju donora, a čekaju na transplantaciju.

- Može se desiti da danas ili sutra neko od njih umre. Ko će odgovarati za to - niko kao ni do sada. To su ljudski životi i to su nečije majke, očevi, tetke. Ljudski život je najvrednija stvar na svijetu, a mi se igramo s njim - ističe Žuljević.

U BiH trenutno je oko 3.000 osoba na dijalizi.

- U entitetu RS ne postoji lista čekanja jer oni i ne rade transplantacije. Tamo ima oko 1.000 osoba na dijalizi, a oko 400 može na transplantaciju. Oni su u jako teškoj situaciji. U Federaciji BiH ima oko 2.000 na dijalizi. Na listi je negdje oko 250 za transplantaciju bubrega. Oni se puno ne raduju, nadu imaju samo oni što imaju žive donore, ali kakva nam je trenutno situacija, ni to nije rješenje. Ranije kada bi osoba našla živog donora, kao da se ponovo rodila jer bi se za mjesec-dva ili tri uradila transplantacija. Danas čekaju i po godinu i više da to mogu uraditi. Ne znam šta više da radimo, promijenili smo i zakone, finansije nisu problem. Da li se zaista radi o "šurovanju" sa klinikama u inozemstvu, pa se ljudi njima šalju uz naknade. Ako je to istina, onda je to u najmanju ruku žalosno - navodi Žuljević.

U slučaju da se transplantacija sa živog donora ne može uraditi u BiH, za šta je najčešće razlog kontra krvna grupa, onda se pacijent, prema riječima Žuljevića, šalje u inozemstvo, a Fond solidarnosti snosi troškove.

- U situaciji kada pacijent ima donora koji ima istu krvnu grupu, transplantacija se radi u Sarajevu i Tuzli bez ikakvih problema. To košta oko 30.000 KM. Cifra je dupla ako se transplantacija obavlja vani. Zašto to raditi u inozemstvu ako može u BiH. Osim toga, nemaju svi novaca da odu vani, a onda slijede apeli za pomoć bez potrebe - zaključio je Žuljević.