open-navfaktor-logo
search
Intervju
Adin Hebib: Kako sam pobijedio dva raka, nisu mi dali da u Sarajevu slikam go model, Benetton mi je rekao...
U četiri decenije umjetničke karijere, Adin Hebib ili Slikar sa velikim S, kako ga odmilja zovu i struka i prijatelji, proputovao je cijeli svijet i izlagao u najprestižnijim galerijskim prostorima i muzejima.
11.03.2023. u 12:49
get url
text

Dobitnik je brojnih stručnih nagrada i priznanja, priredio je više od 40 samostalnih izložbi, a njegova djela krase prestižne svjetske galerije, kao i domove nekih od najutjecajnijih državnika Evrope, Azije i Amerike.

Autor je ciklusa "To nije prilika za moju kćer", "Moj i tvoj grad", "Krošnje koje život znače", "Bog ne daje križ onome ko ga ne može nositi", "Razglednice djetinjstva"..., a njegovo slikarstvo objedinjuje humanistički, kozmopolitski duh, koji sažima naslijeđe različitih religija i kultura, posebno kršćanstva i islama. Svjetlost koja isijava iz slikarske palete Adina Hebiba protivriječi svakom mraku, a njegova osebujna mašta i širina duha objedinjuje i grli različitosti.

Ovaj ekspresionista rodom iz Mostara ne krije da je imao i bezbroj uspona i padova, da su ga prijatelji varali, žene obilježile njegov život, a da su djeca njegova najveća remek-djela.

Prije nekoliko dana dobio je bitku za život. Uspješno su mu odstranjena dva raka. U intervjuu za Faktor ispričao je kako se suočio sa bolestima, kada i zašto će se crna boja prvi put pojaviti na njegovim platnima, šta mu je rekao Luciano Benetton, zašto u Sarajevu nije mogao slikati akt...

Teške operacije ste preživjeli, kako ste sada, šta kažu doktori?

Ljudi će biti šokirani da sam preživio svinjsku gripu, ptičiju gripu, infarkt, operaciju pluća, obostranu upalu pluća, koronu 45 dana, iako sam bio vakcinisan. Sad sam trebao operisati karotide kod uvaženog profesora Mirsada Kacile. On je rekao da nemam imunitet, kontaktirali smo druge profesore, kod Gavrankapetanovića na pregledu abdomena ustanovljeno je da imam dva raka na debelom crijevu, da imam kamen u žuči devet i po ili deset milimetara, da imam trbušnu kilu, tako da me uvaženi veliki stručnjak Ismar Rašić operisao i veoma uspješan zahvat napravio kao što vidite, zato i razgovaram sa vama. Upravo sam na kontrolnim pregledima. Hvala Bogu živ i zdrav. Borba za život kao i uvijek, borba za umjetnost. Moja poslovica "vjera u sebe je svevišnja", mi daje za pravo za stalnu borbu. Mislim da krećem u novi ciklus umjetnički, kao što krećem i u jedan novi životni ciklus. Uvijek je nešto ispočetka.

Jeste li umorni od borbi?

Jako dobro se osjećam. Ne, nimalo nisam umoran, ja sam taj neki borac. U koroni sam 31 dan pravio skice. Imaju 43 skice napravljene u završnoj fazi, potpuno novi ciklus. Sad još ne mogu u atelje, ali ovih dana odlazim jer sam potpisao već četiri veoma važna projekta. Kao što znamo, prvo na mjestu je zdravlje, optimista sam, kao što vidite, i veoma željan svog rada. Zaljubljen sam u svoj rad, ja sam rob umjetnosti.

 

Novi životni ciklus otvarate izložbama?

Već 20. marta bi trebala da bude izložba za dan Grada Zenice u sinagogi. Bit će to jedan miks, presjek 40 i nešto godina moga rada. Sa mnom izlaže moja kćerka Mija sa novim ciklusom radova. Iskreno se nadam da će doći, svakako je željna da me posjeti. Potom sam 23. maja učesnik na Međunarodnom simpoziju svjetskih i evropskih umjetnika u Mostaru koje organizuje Sveučilište u Mostaru. Radni naziv je "Most", a most je prijateljstvo, druženje, nešto najpotrebnije ljudima sa obje strane rijeke. Potom sam 15. juna u galerijskom prostoru Grada Pule na poziv gradonačelnika Pule i onda u devetom mjesecu na poziv gradonačelnika Osijeka izlažem u gradskoj galeriji Grada Osijeka. U projektu je još jedna izložba koja treba da se desi u Jordanu i Kataru. Najvažnije je osjećati se zdravo i napraviti novi ciklus slika.

Spomenuli ste da ste napravili novi umjetnički ciklus dok ste bolovali koronu. Sve Vaše slike uglavnom su biografske. Dakle, govorite o iskušenju sa virusom?

Iskušenje da, govori o svemu tome - o gubljenju svijesti, o nemoći. Sve mogu, ali najgore se osjećam kada sam nemoćan. Ne mogu da budem nemoćan. Veoma sam aktivan čovjek, veoma živ, strastven. I veliki sam emotivac, tako da to su vodilje koje mene vode. Sve su slike biografske manje-više. Zna se da ja nikada ne slikam crnom bojom, a upravo crna boja će se prvi put pojaviti u ovom ciklusu kako bih dočarao sve te tunele i mrakove kroz koje sam prolazio, kroz koje su mnogi pacijenti prošli. Ne mislim na ove folere koji kažu kakav ovaj virus.

Kada je realno očekivati da javnost vidi Vaša nova djela?

Pa realno je očekivati na pulskoj izložbi 15. juna. Da, veoma brzo će on biti gotov. Mene raduje Školska knjiga Zagreb i gospodin Ante Žužul, koji će izdati moju monografiju, a ujedno i jednu bibliografsku monografiju "Hvala, novinari". Tu će biti objavljeni svi intervjui moji u 40 godina rada. Raduje me to što će za ovu pulsku izložbu Školska knjiga Zagreb odštampati katalog, oni će ga i izdizajnirati.

Na koji umjetnički ciklus ste ipak najponosniji?

Na ciklus "To nije prilika za moju kćer", a sa njim sam dobio i prvu nagradu Evrope neke davne 1988. Ponosan sam i na ciklus posvećen Starom mostu. Nikad ga nisam slikao dok nije srušen. Maria Campitelli kazala je da sve što radim, isključivo je moje likovno pismo. To mi je jedan od većih komplimenata koje sam dobio od uvažene rektorice univerziteta u Firenci koja je to objaviola u Flash Artu, jednom važnom časopisu, kao što sam ponosan i da je Benetton izjavio: "Sreća pa sam stariji od Adina Hebiba, rekli bi da sam ukrao njegov kolorit".

Benetton je veliki kolekcionar. Posjeduje li Vaše djelo?

Da, on je vlasnik moje slike, kao i njegov sin. Ponosan sam na te stvari. I Clinton ima moje slike, Jacques Chirac, Suleyman Demirel, Recep Tayyip Erdogan, Mohamed Mahathir, Milan Kučan, Stipe Mesić, Pavarotti, braća Willy Bogner... To je leptir mašna nekog umjetnika. Ona ti daje krila, da vidiš da je to to. I naravno ja ne procjenjujem cijenu mojih slika, to već duži niz godina rade muzeji. Tu je meni puno olakšan posao jer sam svojim radom ušao u taj krug ljudi. Jedino u Bosni ja moram uložiti da bih napravio izložbu i to platiti, svugdje drugo mi je sve plaćeno.

I bez obzira na sva svjetska priznanja, uvijek ste ponosno naglašavali da ste bh. umjetnik...

Ja volim ovu zemlju. Imaju neke stvari koje su moja odrednica u životu kao što je ta ljubav prema domovini, prema umjetnosti. Prvo, ja sam agnostik i nevjerovatno cijenim vjernike jer pravi vjernici su izuzetni ljudi željni mira, poštovanja, ljubavi, slobode, a ja sam agnostik koji slika i sakralne slike. Nikada nisam bio član niti jedne stranke što moram podvući, iako su me uvijek vezali za ovoga ili onoga. Nikada nisam imao šefa. Ja sam umjetnik. Da, umjetnici se danas bave politikom, ali ja ne. U tome ne želim da učestvujem. Zadovoljan sam svojim svijetom, možda je on i nadrealan, ali jako sam zadovoljan. Godine 2004. sam izlagao jednu fantastičnu izložbu u Sarajevu u Uniticu gdje je bilo 700 zvanica. Tada je premijer bio Ahmet Hadžipašić, jedan fini gospodin. Tada sam slikao go model. Bilo je 17 ekselencija i 14 televizija iz cijelog svijeta, međutim prošle godine nisam mogao slikati go model u Sarajevu. Rekli su mi da nije to pristojno. Eto, toliko smo mi napredovali od 2004. godine u Sarajevu do 2022.

Možda im se nije svidio model?

Ne, ne (smijeh). Modeli su moji fantastični, to su lijepe žene.

Baš poput Piccasa pripadate ekspresivnom pravcu u umjetnosti, zapravo on je začetnik sugestivnog ekspresionizma. No interesantne su te sličnosti između vas – obojica volite vino, volite žene, žene vole vas...

Meni su žene sve, a umjetnost mi je opsesija. Žene su instrument na neki način. Ja njih ne promovišem, već promovišem njihovu snagu i postojanost.

Dakle, Vi ste džentlmen prije svega.

Ne znam, to će sve dame reći, ja to ostavljam sve njima. Imam šestero djece, imam četiri braka. Mislim da sam jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, a ujedno sam i jako sretan čovjek. Da ne poštujem žene, ne bi ih slikao jer moje slike nemaju vulgarnosti. Ja sam na račun žena sve i napravio u životu. Ja sam njima zahvalan, kao što sam majkama moje djece zahvalan što su ih odgojili jer ja nisam imao vremena da odgajam djecu.

Je li neko od Vaše djece, osim Mije koja kreira nakit i s kojom zajedno izlažete, krenuo Vašim stopama?

Pa umjetnost je biti i vrhunski doktor kao što je moja kćerka u Zagrebu, vrhunski pravnik - moja kćerka u Splitu. Moja djeca govore 3-4 jezika. Nekad me dobro zezaju kada malo zakržljam jer jezik je živa materija koja se mora stalno trenirati i vježbati. Veoma sam ponosan na svoju djecu, to su moja najbolja djela zahvaljujući majkama naravno. Ne bih mogao to sam napraviti.

 

Vratimo se na slikanje modela u javnosti. Hrabro je iz ateljea izaći u javni prostor i pokazati kako nastaje ta magija...

Da, to je najteže. Ja se nevjerovatno trudim da doživljaj iz moga ateljea prenesem u javnost, da im kažem da to nije vulgarno na taj način jer oni su fokusirani na te prirodne stvari koje čovjek ima, koje mora posjedovati. Ja sam u Dubrovniku bio jedan od najboljih umjetnika i u Saint Tropezu slikajući na ulici portrete, od čega sam živio. Veoma je odgovorno naslikati neki portret jer to je karakter, a ja kad slikam neko žensko, slikam snagu žene, anatomsku snagu koju ona pokazuje u svom pokretu.

Između ostalih, slikali ste Severinu. Kakvo je bilo to iskustvo?

Ne samo Severinu. Posljednju sam slikao Anu Rucner i to je izvanredna slika - dva metra sa dva metra. Jedno ulje fantastično sa gudalom koje sam duže radio. Jako sam sretan što je Ana Rucner presretna i što je ona vlansik te slike. Pored Severine i Ane veoma uvažene dame sam slikao na njihov zahtjev, veoma jake ličnosti iz javnog, čak i Evrope i svijeta, ali to će moja monografija ipak otkriti.

Kad će ta monografija?

Trebala bi već da izađe. U razgovoru sa mojom majkom, koja ima 90 godina, vjerovatno ćemo imati neke izmjene. Zapravo, ona se s nekim dijelom moje monografije ne slaže, zato što kaže da sam previše razotkrio privatni život porodice Hebib. A ja sam imao najljepše djetinjstvo na svijetu. Sve sam imao. Prvi sam imao leviske farmerke u Mostaru, otac mi kupio...

Od koga ste naslijedili slikarski talenat?

Ne znam, možda od tetke što je bila historičar u muzeju. Možda od nje. Nemam pojma.

Možda je taj mostarski ambijent – sunce, Neretva, lijepe žene, probudio slikara u vama?

I tu sam na*ebo. Stalno sam mislio da je Hebib prezime porijeklom iz Perzije jer su mi tako govorili, posebno nana Zulejka. Međutim, moja kćerka Mija u New Yorku poučena svim tim uzela je DNK i debelo platila u Americi tu analizu. Šokirat ću vas, ovo prvi put javnost saznaje. Mi smo porijeklom Vikinzi. Moj DNK kaže da smo porijeklom od gore, i evo moj brat živi u Švedskoj već 30 godina, njegova supruga i djeca. On je skroz plav, tako da odgovara Šveđanima. Nevjerovatno je da je DNK moje kćerke pokazao da je naše porijeklo, mog plemena, mojih kostiju, da smo eto Vikinzi. Prvi put ovo javno kažem.

S obzirom na to da smo intervju otvorili teškim temama – bolestima i borbom za život, a kroz razgovor ste mi pokazali da ste i dalje puni života, moram Vas pitati kako uspijevate ostati toliko pozitivni?

Vjerovatno zbog toga što su mene u životu mnogi za*ebali, mnogi kojim sam vjerovao, i to ti daje neku dodatnu snagu. Mene kada za*ebeš, ja se trudim da budem još bolji. Ne prema tebi, nego uopćeno prema sebi jer moja misija je da nešto stvorim u svom životu za mene, za moju djecu, za publiku, za ljude. Sretan sam što moja djeca svaku večer čitaju knjige i moje bjegstvo je imaginarno bjegstvo. S vremena na vrijeme se pojavim u javnosti kao i sada, dugo nisam dao intervju jer dajem samo s razlogom. Ta vjera u sebe, to me održava. Imam nevjerovatno velike prijatelje vani, velike prijatelje, iskrene i oni mene podržavaju i daju mi dodatnu snagu. Normalno, na prvom mjestu je moja porodica i moja djeca.

Hoćete da kažete da Benetton ima Vaša djela, a Vi ne nosite njegove stvari?

Ne, ne patim ja od marki. Moje jedino dokazivanje je u mom ateljeu. To je moja vjera, to je moj svijet, to je sve moje. Nikada nisam vidio novac u kistu. Kada bih to vidio, mislim da bih slomio kist, nikada ne bih slikao. Zato pomaže što mi drugi određuju cijenu slika, zato mi je jako drago što nikada nikoga nisam pitao hoćeš li mi kupiti sliku, što nikada nisam pitao mogu li izlagati, nego su me zvali da izlažem. Sve je to produkt jednog rada. Ja u sedmoj deceniji života dnevno slikam deset sati, sada možeš misliti koliko mi fali atelje.

2024 faktor. Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje bez dozvole izdavača.